Page 66 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 66

I eto, to su bile tri jedine mogucnosti, koje zapravo i nisu mogucnosti, vec
            toboznje nade, sigurne koliko i oblak na nebu. Poslije nije bilo ni toga.

            Isao sam od ureda do ureda, od covjeka do covjeka, ali nikud nisam
            dospijevao, ni kod koga me nisu pustali. Sitni cinovnici su me slusali
            rastreseno, s dosadom, s licem bez izrazaja, bez razumijevanja, cak i bez
            pakosti.

            Satima sam sjedio u predsobljima, ali oni koje sam ocekivao, nikad se nisu
            pojavili. Ili su se uvlacili kroz prozor, ili su ulijetali kao ptice, ili su bili nevidljivi,
            ili je postojao neki tajni, podzemni ulaz koji ih je stitio od nas sto zivimo
            cekajuci.

            Moje rijeci su postale izlizane, moja prica dosadna, moj lik zamoran svakome.
            Pretvorlo sam se u covjeka koji moli, a to je posljednje bice na zemlji. Ispod
            toga nema nista.

            Polako, odbijajuci najprije tu misao, poceo sam da osjecam zid oko sebe,
            nevidljiv ali neprobojan. Stajao je oko mene, kao tvrdjava, kao neizlaz, ka
            nepristup, neprestano sam udarao glavom o tvrdu stijenu, bio sam izubijan,
            krvav, sav od cvoruga, sav od masnica, a nisam prestao da navaljujem. Jer je
            uvijek izgledalo da ima prolaza. Mora da postoji neki procijep, nemoguce da je
            zid svuda. A nisam mogao ni pristati da ostanem tako zazidan, kao da sam
            ziva sjenka koju niko ne vidi a ona vidi svakoga. I uzalud govori, uzalud vice,
            ne cuje se, nista. Malo je trebalo pa da pocnu prolaziti kroz mene, kao kroz
            vazduh, ili gaziti po meni, kao po vodi.

            Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam
            mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? - kazem. Zar me ne
            cujete? - kazem. Ali moj lik ne ulazi u njihovo oko, ni moj glas u njihovo uho.

            Nema me.

            Ili ja to sanjam svoj nemoguci polozaj, koji iskustvo odbija? Jer, ja sam ziv, ja
            hodam, ja znam sta trazim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretuci,
            mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali
            zasto su napravili avet od mene, zasto mi oduzimaju mogucnost da se borim?

            Hocu da budem covjek, borite se sa mnom ljudski.

            Uzalud.

            Prazan prostor oko mene je sve pustiji, moja smijesna pobuna sve tisa.

            6. Cudno ljeto


            Ljeto je naslo vrelo i tesko.
   61   62   63   64   65   66   67   68   69   70   71