Page 63 - Meša Selimović - Tvrđava

Ali kad mi Mahmut rece da me defderdar ocekuje prekosutra, poslije podnevne
molitve, preporucivsi mi da budem tacan, jer Bekir-aga ima mnogo posla, i ko
zna kad bi me drugi put mogao primiti, ja se jos jednom uvjerih da o zivotu ne
znam nista.

Nesrecom, ili srecom, jer nisam siguran da li bi iz svega ovoga ispalo dobro ili
zlo, sutradan je umro stari i bolesni vezir Muhsinoivic. A samo sat-dva poslije
vezira, umro je i defderdar Bekir-aga Djugun, dotle zdrav, snazan, neumoran.
Presvisnuo. je od tuge za vezirom. Podanicka vjernost se zaista nije mogla
bolje dokazati. Usput da napomenem, ovakva vjernost je dirljiva ali opasna, a
dogadjaj koji pricam, pokazuje koliko bi bila stetna kad bi narod posao za
primjerom svojih vodja.

Tako je propao i prijem koji mi je defderdar zakazao, ne pretpostavljajuci da ce
dan prije toga umrijeti njegov gospodar, zato i nemam prava da mu ista
zamjerim, jer je duznost iznad ljubaznosti. Sastali smo se, doduse na njegovoj
dzenazi, ali i to je bolje nego da je on dosao na moju.

Njegova nasljednika, koji je dosao s drugim vezirom, nije brijao Ahmetaga
Coro, i nevjerovatni lanac nije vise mogao prenijeti moje ime nikud.

Bogati trgovac hadzi Fejzo takodje me obradovao nadom, ali sam je sam
razbio. I ranije me susretao s osmijehom. i lijepom rijecju, a tada me
zaustavio na sokaku, rekao da je o svemu obavijesten, i pozvao me u svoju
magazu, da porazgovaramo. Iza magaze, krcate skupocjenim tkaninama sto su
tek prispjele s Istoka, uveo me u sobu zastrtu cilimima, sa secijama oko
zidova, s debelim zastorima na prozorima. Nije razgrnuo zastore, da pusti
danje svjetlo, vec je upalio svijece u bakrenim i srebrnim ciracima, i odmah se
osjetio ugodan miris, jer su svijece, izgleda, natopljene mirisnim uljima.
Zapalio je i zrno tamjana.

- Volirn mirise - rekao je. - Brane nas od sirovog vonja. Oni su prava dusa
stvari. Cak i ljudska dusa ima svoj miris. Kakav je tvoj miris?
- Bogami, ne znam.
- Daj mi ruku.

Pruzio sam ruku.

Polako i pazljivo je gledao, prinio moj dlan blizu nosa, i sireci nosnice, udisao
nevidljiiva isparenja moje koze. Onda je okrenuo ruku i gotovo mi njusio
nadlanicu, golicajuci me zutom bradom.

- Osjetljiv - rekao je, ne pustajuci mi ruku - zatvoren, dobar, vedar. Mozda i
neobuzdan, ponekad.

Izvukao sam zarobljenu ruku iz njegovih mekih dlanova.