Page 52 - Meša Selimović - Tvrđava

treba. Zivjecemo sirotinjski kao i dosad, ali dignute glave. Ti si od njih najbolji i
najhrabriji, svi oni, koliko ih ima, nisu ti ni do koljena. Jaci su samo u zlu. A
opet, ma koliko mi bila draga tvoja hrabrost, bojim se zbog nje. Ti si prituljena
vatra, jedva se li vidi, a kad plane, tesko se gasi. Obecaj mi da ces se cuvati,
radi mene.
- Nije to hrabrost, vec ogorcenje.
- Svejedno. Obecaj mi.

Ne znam odakle je nasla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni
sanjao, niti sam zelio da ih imam. Ali zasto bih kvario njenu naivnu sliku?
Zasto joj ne bih izgledao kako me ona vidi? Bicu njen ponos i zastita, ovakav
nikakav, podrzacu njenu vjeru u mene, jer joj je potrebna. Bicu toboze snazni
hrast nad njenom krhkom stabljikom.

Izgleda da zaista sanjamo zivot.

Ali, eto cuda., i sam sam povjerovao u njene rijeci. Ne znam kakav sam bio
prije, od sinoc sam sazrio, kao da je proslo mnogo godina. Stekao sam
dragocjeno iskustvo, i necu vise uletjeti u klopku. A drugi neka se cuvaju
mene.

Ne rekavsi joj nista, ni koliko su njene rijeci ljekovite, ni koliko me ohrabrila
svojim povjerenjem bez razloga, zagrlio sam je njezno, kao nekad, prije
sinocnjeg dogadjaja, bez strepnje i ustrucavanja, potpuno opran, oslobodjen,
hrabro vedar.

Dani su prolazili, a ja nisam izlazio iz sobe, niti sam cesto ustajao iz postelje.
Osjecao sam se lose.

Vec dva dana Mahmut ne dolazi. Ni Mula Ibrahim.

Kad sam cuo Mahmutov kasalj u dvoristu, rekao sam Tijani da stavi nesto na
sanduk pored vrata, nesto sto joj ne treba.

- Sve mi treba.
- Stavi casu.
- Imamo samo dvije.
- Picemo iz jedne.

Stavila je okrnjenu, za svaki slucaj. Mahmut je usao s osmijehom na licu, kao i
uvijek, ali mu vedrina nije uvjerljiva, osmijeh je radi nas. Mrsav je, ruke mu
drscu, kaslje.

- Jos lezis? - pita veselo, ne zeleci da ikome smeta svojim brigama.
- Ne osjecam se dobro.
- Sta te boli?
- Pa, sve.
- Kad sve boli, nije opasno. Evo, donio sam zeciju mast. Da stavimo na ruku.