Page 55 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 55
Mula Ibrahim me docekao ljubazno, prijateljski, iako je sjetno ozbiljan, kao na
pogrebu bliskog rodjaka do koga mu nije stalo. Drago mu je, veli, sto sam
ozdravio i sto sam svratio do njega, raspitivao se o meni, nada se da su mi
rekli.
Jesu, hvala mu. A za ono sto se desilo na sijelu kod hadzi-Duhotine, nisam
kriv. Malo sam bio pijan, malo ljut, i eto, izgovorio sto nije trebalo. Zao mi je i
zbog njega, i zbog sebe, i zbog nekih cestitih ljudi.
Sta mozerno., desi se, kaze Mula Ibrahim sjetno.
A ovdje je nekako svecano kao da je praznik. Pokusavam da se acim:
ozbiljnost je minula tromim korakom, i ostavila tesku tisinu za sobom.
On ne prihvata salu. Malo smo izmijenili, veli, popravili, dogradili. Koliko se
moglo.
Druga polovina ducana je pregradjena daskama. Zavirim: dva cosava mladica
pretvaraju se da su zbunjena i uplasena.
- Morao sam da ih uzmem - kaze Mula Ibrahim. - Zbog posla.
- Zar toliko posla ima?
- Ima, hvala bogu.
Smijem se, podsjecam ga na njegove rijeci:
- Mnogo nevolja, pa velika zarada.
- Tako nekako.
- A ja? Gdje cu ja sjediti?
Zatreptao je sitnim ocima, progutao pljuvacku, obuhvatio je rukama uska prsa,
kao da, ga je nesto zaboljelo.
- Ti? Bogami, neces imati gdje.
- Kako to? Ne razumijem.
- Pa, vidis, dugo nisi dolazio, i ja sam zaposlio ovu dvojicu, Mislio sam da si
nasao neki drugi posao.
- Kakav drugi posao? Znas da sam lezao.
- Odakle bih znao? Ne dolazis, nista ne javljas, a musterije navalile, kao za
inat.
Postade mi jasno odjednom, sjetim se sta me snaslo. Kao onaj pametni covjek,
kad mu skidose gace, obalise na zemlju i uzese sibe, njemu odmah pade na
um da ce ga tuci!
A mogao sam znati i ranije: nije me posjetio, nije pitao za mene, nije me zvao.
Sve je svrseno davno, mozda iste veceri kad se ono desilo. I kazem, bez
ikakve potrebe:
