Page 56 - Meša Selimović - Tvrđava

- I tako, otpustas me?
- Nisam mislio da te otpustim. Vidis i sam da je tako ispalo.
- Ispalo je kako su drugi htjeli.
- Ne dolazis, nista ne javljas, musterije navalile.
- Kao za inat. To si vec rekao. Sve mi je jasno.
- Dacu ti jednu, dobro, dvije plate, dok nesto ne nadjes.
- Hvala, ne primam milostinju.
- Dajem zbog prijateljstva.
- Ne pominji prijateljstvo!

Pruzio mi je novac, pripremio ga je ranije.

- Molim te, uzmi. Zasluzio si.

Glas mu je tih, prigusen, gnjecav, namreskano lice se grci od napora da ostane
mirno, pogled gubi sigurnost. Tanke usne su se opustile, kao pred plac.

Primio sam novac, i sad sam mogao da odem. A jos stojim. Gledam ga i
stojim. On strepi od mog pogleda, i od moje kivne rijeci. A ja je nemam. Ja
znam da strepi i od neke druge rijeci, vaznije od moje. I mislim: boze rnoj, sta
li se sad desava u ovom covjeku, i sta li se desava vec danima? Naredjeno mu
je da me otpusti, nije smio da ne poslusa. Drugi bi smio, on ne smije. Njegov
strah pred jacim ljudima, bilo u cemu jacim, gotovo je nerazuman. Kao strah
od groma, od potresa, od kobi, strah koji se ne moze ni objasniti ni otkloniti.
Kad je do njega dospjela ta zloslutna rijec necija zelja i zapovijest, u tudjim
ustima, naravno, manje znacajnim ali neospornim, sigurno je odmah pristao da
poslusa i da me zrtvuje. Grom je zagrmio s visoka, i nije bilo mogucnosti za
daleka sjecanja. A onda je dosla noc, i nesanica, ili je to bilo sutradan, ili kroz
dva dana, i odnekle iz sipraga misli izbio sam i ja. Bogzna kako, bogzna gdje.
Mozda me vidio ovdje, u ovom tijesnom ducanu, nagnutog nad molbama i
zalbama. Mozda nad vodom, nadnesenog, zanesenog, razbijenog u hiljadu
komada. Mozda u talasima gnjevnog Dnjestra, kako izbezumljeno vucem
ljusku camca i ljusku covjeka, ne misleci da li cu i sebe izvuci.

Bio sam svakakav, lud, pust, bespomocan, podsmjesljiv, neugodan, ali nikad
mu neprijatelj. I eto, znao je da me mora pustiti niz vodu, ni ruku ne smije
pruziti da bi me pokusao zadrzati. I znao je da mi se cini nepravda. O on
izvrsava nepravdu. Pa, nije mu lako. Sigurno nije plakao zbog toga; ali se dugo
prevrtao po postelji, uzalud se muceci, jer je sve presudjeno, i on ne moze
nista izmijeniti, niti je to pomislio ijednog trenutka, makar radi svoje savjesti.
A na nesrecu, nije mogao da me zaboravi, ni da me nacrta crnjim nego sto
sam. Ostala su mu za opravdanje i utjehu samo tri razloga: sudbina koja je
jaca od nas, njegovo pravovremeno upozorenje da se cuvam djavola u sebi, i
nada da cu mu na kraju reci grubu rijec. Sacuvace je u srcu kao hamajliju, u
sjecanju kao lijek, u savjesti kao opravdanje. Ako naidje kajanje, jer covjek
nije gospodar svojih postupaka. A mozda bi mu posluzila kao razlog za
pozlijedjenost. Zlata bi mu vrijedila ta gruba rijec, ta tvrdinja u koju bi se
mogao ukopati.