Page 51 - Meša Selimović - Tvrđava

Upitao sam, a znao sam da bi bilo bolje precutati, osmjehnuti se, napraviti
salu, ali napregnutost je bila jaca od pametne misli:

- Sta sam to maloprije rekao tako neobicno? Htjela si nesto da kazes, pa si se
uzdrzala.
- Zasto bih se uzdrzala? Znas da ti kazem sve sto mislim.
- Jesam li rekao nesto glupo? Ili nedolicno? Jesi li htjela nesto da upitas? Ili da
nesto prigovoris?
- Nisam htjela ni da upitam ni da prigovorim.
- Mozda se ljutis sto ti nisam sve ispricao? U redu. Evo, ispricacu. Sinoc, na
sijelu, govorio sam gluposti pred glupacima.
- Sve znam, molim te prestani.
- Ne mozes sve znati. Ni Mula Ibrahim ne zna sve. I zasto da prestanem?
- Samo se mucis, nista drugo. Govoricemo poslije.
- Zasto bih se mucio? Govorim ono sto treba reci, i upravo sad, da ne cutimo o
onome sto se desilo. Nisam znao u kakvom zvjerinjaku zivimo.

Poslije sam primijetio kako vise bjesnim i psujem nego sto pricam, i kako sve
vise psujem njih umjesto sebe. Branio sam se pred njom, napadajuci druge.
Rekao sam da su se sinoc udruzili jedan coravi lupez i, jedna pijana budala, i
da su pred najgorim olosem ovoga svijeta napravili cirkus, koji ce budala
pamtiti dok je ziv. Ne zato sto je govorio gluposti, to im ne smeta, vec sto je
govorio ono sto misli. Zato i jest budala. Osvetili su se surovo. Istukli su me.
Usrali. Upisali. Pa ni to nisu htjeli da ucine saimi, nego su poslali sluge.

- Moga oca su ubili.
- Tvog oca su ubili, mene su unizili. Pa neka, hvala im. Zapamticu to. Necu
zaboraviti skupu pouku. Ali ce zapamtiti jos neko. Prevarili su se ako misle da
je Ahmet Sabo stene koje mogu slobodno udarati nogom. Jednom sam bio
budala, i dosta! Za cio zivot dosta. A neko ce platiti i za to jednom.

Spasavao sam ponos pred njom i pred sobom, uzbudjen i ogorcen. Moglo je
biti smijesno (sta im ja mogu uciniti?), ali nije bila laz. Bila je pozlijedjenost.

Njoj nije bilo smijesno. Slusala me s vecom paznjom nego sto su zasluzivale
moje maglovite prijetnje, bezopasne i za koga. Odjednom je postala vedra,
otvorena, cak i ponosna zbog ovog sto sam rekao. Zato sto je vise voljela moju
pobunu, makar i bezizglednu, makar i laznu, nego osjecanje ponizenja i
bespomocnosti. Cuvala me, i pored svega, onakvog kakav sam bio u njenim
snovima. Carobnjacki me sastavljala od razbijenih komada, mozda i ne
primjecujuci pukotine.

Dodirnula mi je ruku mekim jagodicama, ganuta, puna povjerenja.

- Drago mi je sto si mi sve ovo rekao. Vidjela sam koliko se mucis, ali sam
mislila da je nesto gore nego sto jest. A zbog ovog, nemoj da zalis. Nemoj ni
da prigovaras sebi. Rekao si ono sto mislis, pa sta onda? Nisi. ukrao, nikome
zlo nisi ucinio, nisi se ponizio, posteno si kazao ono sto svi posteni ljudi misle.
Istukli su te, prezdravices. Mrzice te, mrzicemo i mi njih. Nista nam od njih ne