Page 44 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 44

To pitanje je zaspalo i probudilo se sa mnom. Cuo sam kako negdje tece voda
            iz cesme. Da mi je samo kap!

            - Otkud ja znam sta se desilo. Nailazim slucajno, i vidim, neko lezi, napio se,
            mislim. Pridjem, kad - ti. I nisi pao od pica, prijatelju. Neko te dobro premlatio.

            Prepoznao sam ga: Mahmut Neretljak.

            Nesto je cistio po meni.

            - I usrali su te, nesretnice, od tjemena do koljena. Usrali i upisali. Pih, sto
            zaudara, ubio ga bog. Skidam govna ovim drvcetom, ali bogami, ne moze, evo
            sam i ruke ukaljao. Jesi li se s kim tukao?
            - Htio bih kuci.
            - Pa, kuci, sigurno. Neka te zena dobro opere, a za uboje ces vidjeti poslije.
            Hajde, mozes li ustati? Pljuvao sam, izbacujuci iz usta krv i govna.
            - Da se malo operem.
            - Mozes malo. Al ono glavno neka ti opere zena, u luksiji. A ti obuci drugo
            odijelo.

            Drugo odijelo nemam, Tijana je ovo, jedino, krpila i uredjivala za sijelo, a sad
            ce me vidjeti ovakvog. Uplasice se.

            Doveo me do cesme, stavio sam glavu pod mlaz, uhvatio gutljaj hladne vode i
            isprao usta, mrtvim rukama presao preko odijela, da skinem prljavstinu. Da
            me Tijana ne vidi ovakvog.

            - Ne diraj to, samo ces razmazati. Opet sam stavio glavu pod cesmu, da
            ublazim bol na tjemenu. Mahmut me pridrzavao.
            - E vidis ti srece! Ja hocu kuci, a drustvo ne da. Sta si, vele, navalio, sjedi jos
            malo. Te malo popij malo popricaj, taman da naidjem na tebe.
            - Neko je prolazio ovuda. Udaljio se kad me vidio.
            - Niko ne voli petljaniju, moj Ahmete. Lakse je pobjeci nego pomoci. A i sta ce
            mu da ide po sudu, da svjedoci, da gubi vrijeme? Ako ces ljudski, nije ni pravo.
            Hajde, nasloni se na mene. Vidis, i to bi mogao biti posao: voditi kuci one koje
            nadjes na ulici.

            Nije me pitao sta mi se desilo ni ko me premlatio, ni zasto, nije se ni cudio.
            Rekao sam da me neko udario iznenada, iz mraka. Ni to ga nije iznenadilo.

            - Svasta se desava - rekao je mirno. - Mozda su razbojnici, ima ih danas vise
            nego postenih ljudi. A mozda je i greska. Cekali drugog, pa udari tebe,
            pogrijesili. Imao si srece, nije tesko kad biju, tesko je kad cekas. Gledas i
            cekas, pa boli unaprijed. Boli i poslije, kao tebe sad, ali to je lakse.

            Znam, njega su tukli, namrtvo, za lazne bakrenjake. Mene za istinite rijeci.

            - Nista ne govori mojoj zeni - rekao sam.
   39   40   41   42   43   44   45   46   47   48   49