Page 39 - Meša Selimović - Tvrđava

On se uvijek smijesi, uvijek govori lijepe rijeci.

- Izgleda da je uvijek smijesno kad se prica o pravom zivotu - rekao je moj
novi poznanik, zacudivsi me tom primjedbom. Bila je pametnija nego sto sam
od njega mogao ocekivati.

Pa se okrenuo meni:

- Poznajes li Dzemal-efendiju? Pisar kod kadije. Dobar covjek.
- Isli smo zajedno u medresu. Samo je Dzemal-efendija mladji. Usi sam mu
izvukao zbog logike. Dobro se poznajemo.
- Mislim da sam sad u logici bolji od tebe.
- Sigurno. Moja plata je dvadeset pet grosa A samo jedan tvoj osmijeh vrijedi
toliko.

Vedro se nasmijesio, kao da je cuo lijepu salu.

- Zasto ne svratis do mene?
- Da ti ne oduzimam dragocjeno vrijeme.
- Sjedi, Dzemal-efendija, popij s nama - navaljivao je bivsi zarobljenik. - Nisam
ni znao da ste prijatelji.
- Ne pijem, hvala.
- On ne pije, ne pusi, nema poroka. Osim onih koje krije.

Ne volim ga, uvijek me odbijao svojim laznim smijeskom, svojom opasnom
ljubaznoscu, svojim njuskanjem, cak i kad sam bio jaci od njega. Sad
pogotovu. Ne volim ljude koji rade kod kadije. Da mu je kicma od zeljeza,
pukla bi za dva mjeseca. A on vec dvije godine pisar, i nece dugo ostati na tom
mjestu, popece se. Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Slican
je vodi, nema svoga oblika, prilagodjava se sudu u koji ga naspu. Nista mu nije
gadno ako mu je korisno, jer je imao jedan jedini cilj u zivotu: da uspije, da
pobjegne od uspomene na sirotinjsko djetinjstvo i na oca zatvorskog strazara,
pijanicu i svacijeg spijuna, koji je umro prezren, a sin mu je i tu porodicnu
Nesrecu pretvorio u svoju korist, igrajuci zrtvu, dok nije stao na noge, i moleci
pomoc mocnih pred nenaklonjenom sudbinom. A kad su svi zaboravili, on nije.
Sve je pamtio. Otac je bio kriv zato sto je bio jad i sirotinja, kriv sto je bio
svaciji sluga, kriv sto nije znao da iskoristi zlo koje je cinilo. Da je bio mocan,
niko ga ne bi prezirao, bar ne javno. Klanjali bi mu se, makar ga i mrzili. Zlo i
nevolje koje je ucinio ljudima, mogao je dobro unovciti, mogao je od njih
napravnti stepenice po kojima ce se popeti, mozda i visoko. Mnogi tako rade.
Ali otac je bio slabic, za sitne pare je prodavao svoje sposobnosti. On nece biti
slabic. Ucinice sve, ali ce ispraviti ocevu gresku. Bio je miran, odmjeren,
opasan, znao je koliko ga se ljudi plase i, smijeseci se; uzivao u tome.

Ne mislim o njemu, ne tice me se, kao ni tolike ruzne stvari u zivotu. Ali
veceras sam osjetljiviji, malo pijan, malo uznemiren, malo krut zbog oklopa
kojim sam se stitio. Zato mi je smetao. Sjetio sam se kako o njemu govore, sa
smijeskom i gotovo s priznanjem, da je vec godinu dana ljubavnik bogatog