Page 45 - Meša Selimović - Tvrđava

- A sta joj imam govoriti, vidjece i sama. Tijana me docekala budna, cekala bi,
cijelu noc, sigurno, i zaprepastila se kad me vidjela. Ukocila se u vratima,
prenerazena od straha, Rekao sam, osmjehnuvsi se s naporom, da ne treba po
ovom gradu hodati nocu, neko me udario, i pobjegao, ali, srecom, nije opasno.
- Bogme je svasta uradio po njemu, pa onda pobjegao - objasnio je Mahmut. -
Nego, da ga svucemo. Pa ti operi. odijelo, a ja cu mu priviti hladne obloge.

Skinuli su me, oprali kao dijete, kao mrtvaca, Mahmut mi je stavio krpu na
cvorugu. - Pogolema - rekao je. - Steta sto nemas rakije, izvukla bi uboj. A i
nama bi dobro dosla.

A kad je Tijana pocela da kupi isprljano odijelo s poda, sagnuvsi se s nabreklim
trbuhom, on se nasmijao:

- Ostavi to, snaho, ja cu oprati. Ti samo ugrij malo vode.
- Zasto? Nije mi tesko.
- Znam da nije. Ali, bolje ti, blago meni, stavi svoju rucicu na ovu cvorugu, evo
je, masala, ko jabuka, bice mu lakse. A ja cu to zacas, navikao sam na svasta.
Naviknuces i ti, ali ne treba zuriti. A i trudna si, vidim. Sjedni ti uz njega. Ako
pocne groznica da ga trese, malo od straha, malo od udarca, ne brini nista,
mlad je, proci ce, uskoro.
Groznica me zaista tresla, i kao kroz san, kroz ljuljanje, osjecao sam u tom
gubljenju njenu ruku na sebi, kao lijek, kao olaksicu, i naprezuci se, lovio je
teturavo, da je prinesem rasjecenim usnama, da poljubim jedino sigurno
uporiste. Zelio sam da me odrzi na povrsini, da me odbrani od mucne omaglice
sto me vukla u prozivljeno, te noci. Vracalo se, unakazeno, izobliceno. Davili su
me kepeci ogromnih glava i gorostasi s glavama kao ciode. Isplivavao sam iz
zagusljivih dubina, i zaticao je nagnutu nad sobom.

- Vrelo je - kazem. - Nocas mnogo loze u pekari.
- Je li ti lakse?
- Ne odlazi od mene.

Ali sam ja odlazio od nje, u mrak, medju utvare. I opet je nalazio kraj
uzglavlja, kad god bih otvorio oci. Bila je tiha luka, u ciji sam mir ulazio
slomljen olujom, ali srecan sto se vracam.

Zalio sam je sto bdije, a plasio sam se da ne zaspi. Ko bi me prihvatio kad
isplovim iz bunila?

- Premorices se. Lezi, lakse mi je. Legla je, ali sam neprestano osjecao njenu
ruku na sehi, na srcu, na celu: siljbocila je nad mojom mukom.
- Ne das mi da spavam - rekao sam, toboze prijekorno, a nista drugo nisam
zelio, ni ljepse, ni draze, nikad, u zivotu.
- Je li ti zaista lakse?
- Jest. Spavaj.

Zatvarao sam oci, pokusavajuci d'a se potpuno opustim, da bi se i ona
uspavala mojim mirom. Uskoro je pocela duboko da dise, savladana umorom.