Page 35 - Meša Selimović - Tvrđava

Na raskrscu, osvijetljenom fenjerom, pred ulicom u kojoj stanuje hadzi
Duhotina, stajao je stari bajraktar Muharem, i prosio.

Dao sam mu nesto sitnisa, stideci se. Stidio sam se sto mu dajem milostinju,
stidio sam se sto idem na sijelo. Njemu je mjesto tamo, a ne meni. Mjesto mu
je prije svih koji dolaze.

- Strasno je sto ovakav covjek prosi - rekao sam neveselo.
- Prosi za inat, sto su ga zaboravili. Zato i stoji ovdje, da ga vide.
- Svejedno, opet me stid.
- Nisi ti kriv.

Nisam kriv, ali se stidim. Oprosti, stara prznico, mislio sam u sebi. Ti to cinis iz
inata, ja ovo cinim iz nevolje. Ti hoces da ti bude gore, ja hocu da mi bude
bolje. Ti ne mozes ovo moje, ja ne mogu to tvoje. A ne valja ni jedno ni drugo,
cini mi se.

Stajali smo u mracnom sokaku, kao djeca, skrivajuci se, kao budale, cekajuci.
Postalo je mucno, i smijesno. Zar ovako izgledaju casne uzvanice!

Pa sam poceo da psujem, i te nekakve stare ratnike, i sebe, ludu, izgledacu
medju tim spomenicima kao majmun, lazno cu se osmjehivati i iskreno
strahovati, a mogao sam lijepo sjediti sa zenom kod kuce, i biti sta hocu i
kakav hocu. Nikad covjek ne moze tako upropastiti zivot kao kad zeli da ga
popravi, a ne zna ni zasto ni kako da ga popravi, niti znam je li to popravljanje
ili kvarenje, pogotovu ako izgubim svoj mir.

- Evo, izlaze s molitve - sapnuo je Mula Ibrahim, kao da oglasava pocetak
bitke. - Hajdemo! A sto kazes za zenu, to je lako. Zena ce cekati. Ovi nece. A
bez njihove pomoci neces daleko stici.

Dok smo ulazili u kucu starog hadzi-Duhotine, pored momaka sa svijecama i
fenjerima, Mula Ibrahim je rekao tiho:

- Budi uza me!

Pogledao sam ga iznenadjeno: ja sam se nadao ohrabrenju od njega, a on od
mene trazi pomoc.

- Bojis li se?
- Malo.
- Zasto onda idemo? Hajde da se vratimo!
- Ne mozemo vise da se vratimo.
- E kad ne mozemo, neka ih djavo nosi! Drzi se hrabro, kao da idemo u
neprijateljsku zemlju!
- Ma kakvu neprijateljsku zemlju, kumim te bogom velikim! - zavapio je
zaprepasten.