Page 31 - Meša Selimović - Tvrđava

Izgubio je svu svoju rjecitost, upornost, sve pametne razloge. Sjeo je, i gledao
me zacudjeno.

- I tako, neces. A pozvani smo.
- Niko nece ni primijetiti da me nema.
- A znas li ti sta ljudi cine da bi tamo dosli?
- Ne znam, i ne tice me se. Ja ne bih ucinio nista.
- Grijesis, mnogo grijesis.
- Smetam li ti ovdje?
- Ne smetas, boze sacuvaj. Zelim da ti bude bolje. Neces valjda cijeloga zivota
ostati sirotinja?
- Pravo da ti kazem, svejedno mi je.
- Ne znam sta da ti kazem. Nece nam se vise pruziti ovakva prilika. I
naljuticemo ih.

Izgledao je tuzan i uplasen. Tuzan zbog mene, sto nisam prihvatio njegovu
pomoc, uplasen zbog njih, sto ne prihvatam njihov poziv. Postidio sam se,
pomislio: koliko je rijeci morao utrositi, koliko razloga izmisliti, koliko laskavih
osmijeha uputiti, da bi mi otvorio tesko pristupacnu tvrdjavu. I koliko je
vremena izgubio, trckarajuci od jednog do drugog, radi mene. A ja grubo i
nezahvalno odbijam svu njegovu brigu i svu njegovu dobru volju.

Zato sam rekao mekse, pravdajuci se:

- Bice nam dosadno tamo. Nikoga ne poznajem, ne znam ni kako se razgovara
s takvim ljudima.
- Cuti i slusaj. To je mozda najbolje. Onda, ides?

Ozivio je, radost mu se vratila. Nisam mogao da ga ponovo razocaram.

A onda me pogledao sumnjicavo :

- Uvrijedio si se sto te nisu pozvali ranije?
- Nisam se uvrijedio. Zao mi je sto si se toliko ponizavao radi mene. Ne vrijede
toliko.
- Nisam se ponizavao. A ti si se uvrijedio, znam te ja. I zbog prazne sujete,
propustio bi ovakvu priliku!

Zaista nisam vise imao volje da idem na to prokleto sijelo. Bio sam jos
povratnik s Hocina, i porad zene, i pored djeteta koje smo ocekivali, i pored
potrebe da se nadamo necemu sto nije uboga sirotinja, radi njih. Jos su mutne
hocinske magle u meni, i ponekad teska tuga zbog ljudi. I sad treba da
postanem lukav, odjednom, i da se priklonim ko zna pred kim, za neko mjesto
koje ce mi omoguciti bolji zivot. A sta bih sa stidom poslije? Ostao bi mi smrad
u dusi. Sirotinja sam, ali prosjak nisam. Prihvatio sam prvi poziv, ne smarajuci
to ni cascu ni povlasticom. A kad su me odbili, ja sam ih otpisao. Osjetio sam
to kao ponizenje i uvredu (Mula Ibrahim je dobro pogodio), i vratio im
prezirom koji je spasavao moj ponos.