Page 32 - Meša Selimović - Tvrđava

Sad, medjutim, pred sutrasnju izvjesnost, poceo sam da se nagadjam sa
svojom savjescu. Ni pred kim se necu poniziti, ali ako se javi prilika, bilo bi
ludo da je ne prihvatim. Nisam znao kako bi se ta prilika mogla javiti, ali sam
ostavljao slucaju da se pobrine za moju srecu. Ako ga ne bude, ostacu na
istom, i opet je dobro. Cak sam se nadao da me nece niko zapaziti, pa cu se
opet vratiti u svoj naviknuti tok. I kako, i o cemu da razgovaram s tim ljudima?
Poslije Hocina, umio sam samo gledati u vodu, slusati vrapce i pisati tuzbe i
zalbe nesrecnom svijetu. Rijeci, narocito pametnih i ugodnih, nije bilo u meni,
ni za koga. Osim za Tijanu, s kojom sam, u noci, razgovarao tiho i dugo, a
ujutro to ne bih znao ponoviti, toliko je bilo plod noci, samo nase, i toliko je
izviralo iz srastanja, da ga je i jutarnje svjetlo potiskivalo u prijatno ali nejasno
sjecanje, pa se gubilo, cak do sljedece noci, a onda se opet javljalo, kao
ponornica.

A kakve cu rijeci naci za njih?

Uvece sam sjedio s Tijanom u nasoj maloj sobi, jedinoj, osim hodnika i ostalih
skrivenih prostorija, u koje necu moci uci ako odebljam, sto se sigurno nikad
nece desiti. Ta nasa sobica ima nekoliko prednosti i bezbroj mana. Jevtina je,
sami smo, i kako je iznad pekare, zimi je uvijek topla, a svako jutro budi nas
svjezi miris hljeba. Doduse ljeti je tesko, grije nas sunce i vrela pekarska pec,
a zohari hodaju slobodno, kao da nas nema. Prednostima smo se veselili, a
vrelinu podnosili strpljivo, otvarajuci vrata i prozore. Zohare smo odgonili
nekim travama koje je Tijana kupovala na Bascarsiji. Ili smo odmahivali
rukom, ziveci s njima u miru. Briga bi me bilo za zohare, da se ona nije gadila,
narocito nocu, kad pocnu da suskaju po podu i postelji. Budio sam se ponekad,
i zaticao je kako sjedi u postelji, obuhvativsi koljena rukama.

- Sta ti je?
- Nista.
- Boli li te stogod?
- Ne boli. Spavaj.
- Cudna si veceras.
- Srecna sam veceras.

Prihvatio sam taj razlog, jer mi se spavalo, ali sam se sutradan pitao, zar se i
od srece ne spava.

Meni je u ovoj nasoj vreloj sobi bilo bolje nego na Hocinu, njoj gore nego u
njenoj kuci. Ona to nije priznavala, zbog mene. Nismo govorili pametno, ne bih
to volio i da smo mogli, stalo mi je da budemo pazljivi jedno prema drugome, i
bili smo, ne trudeci se. sve dok se ne bismo naljutili, zbog sitnice, zbog
gluposti, zbog neceg sto nismo mogli ni zapamtiti.

Rekao sam joj da sutra idem na sijelo kod hadzi Duhotine, ispricao sam i kako
sam bio odbio i ponovo pristao, zbog Mula Ibrahima.

- Zasto da ne odes? Naci ces se s ljudima, popricati. Sta je u tome rdjavo?
Hoces li ostati dugo?