Page 37 - Meša Selimović - Tvrđava

Do mene je sjedio stariji covjek, prilicno neuredan, podbuo, vec pijan, cini mi
se. I sad je pio, drzao je bardak pored sebe, i potezao, kad je mislio da ga niko
ne vidi. A cesto je mislio da je nevidljiv.

- Zasto si dosao? - upitao me smrknut.
- Zasto? Nizasto!
- Bas nizasto? Sve ti je potaman? Nista ne trazis? Nista ne molis?
- Nista.
- Jesi li bogat? Imas li veliku platu?
- Bogat sam, i imam veliku platu.
- E, blago tebi! Ko ima s jedne strane, dobicc i s druge. Blago tebi!
- Radim kao pisar kod advokata. Primam dvadeset pet grosa na godinu, blago
meni.
- Au, takav li si! Bogme si ti prilican jad. Uzmi malo rakije!
- Ne pijem.
- Neces od mene? Da ti nije ispod casti, slucajno?

Popio sam, da ga ne naljutim.

- Eto vidis da pijes! Hajde jos jednu! Sve, sve, tako!

Druga je otisla lakse nego prva.

- A ne pijes, velis! Vidim kako ne pijes? Veliki si saljivcina, izgleda. Zasto si se
ono maloprije nasmijao? Volim kad se ljudi smiju.

Pohvala mi je prijala, osjecao sam se lijepo.

- Gledam, gdje su ratnici? Pa se sjetim kako sam jednog covjeka prenio preko
nabujale rijeke, a on se uneredio od straha. Pa mozda su se, velim, mnogi od
ovih isto tako uneredili od straha, i to im je sav rat i sva ratna nevolja.

Iz njega je odjednom prasnuo smijeh, kao pucanj, poprskao me rakijom kako
je poceo da pije, zagrcnuo se, iskasljao, dosao sebi, i nastavio da se smije, iz
glasa, grohotom, udarajuci se rukom po koljenu, klateci se cijelim tijelom,
vristeci, pa sam se uplasio i za njega i za sebe.

- Pij! - pruzio sam mu bardak, da ga smirim.
- O, brate, sta kazes: uneredio se, i to mu je sav rat!

Smijeh mu je prekidao samo kasalj. Ljudi su poceli da se okrecu.

- Ispricaj to, molim te. Ispricaj svima! Pocrkace od smijeha!
- Taman posla! To nije za pricanje. A mozda sam izmislio.
- Ako si izmislio, dobro si izmislio.
- A ti, zasto si ti dosao? Nije me cuo.
- Velis: sav rat i sva ratna zasluga!
- Cekaj, ne volis da pricas o sebi, izgleda. Pitam te: zasto si ti dosao?