Page 33 - Meša Selimović - Tvrđava

Nije znala lagati. U zivotu nisam sreo nikoga ko je bio toliko nesposoban da
sakrije ono sto misli. Odavala se glasom, izrazom lica, ako ne i izravnom
rijecju.

Suvise je lako pristala. Cak me i nagovara. Zasto?

Upitao sam:

- Ne volis sto idem?

Nasmijala se:

- Ne volim sto ides! Nikad ne volim kad ides od mene.
- Mozda bi voljela da ne idem ni na posao?
- Naravno da bih voljela.

Sad sam i ja poceo da se smijem. Sasvim je luda.

- Ko zivi tako?
- Ja bih zeljela da zivim tako.
- Dobro, hoces li da ne idem na to sijelo?
- Ne. Otici ces, svakako. Mislio bi poslije da si nesto propustio.
- Zasto se sad ljutis?
- Ne ljutim se.

A onda je dodala kao da se pravda:

- Malo sam uznemirena. Mozda zbog trudnoce.

To malo lukavstvo, kojim je ublazavala svoje nezadovoljstvo, otklanjajuci
moje, skrenulo mi je misli prema onom trecem, prisutnom a nevidljivom, sto
nas vec mjesecima drzi u napetosti, i prisiljava da ga uplicemo u svoj zivot, da
svoj put i svoja htijenja odredjujemo prema njemu.

Zbog njega, i zbog nje, moram izaci iz ove sobe. Zbog njega, i zbog nje, otici
cu na to vrazje sijelo. I bicu pametan, i bicu lukav.

Stavio sam ruku na njen trbuh, i osluskivao prstima. Cuteci.

Na sokaku su se stisavali glasovi, ispod nas su ubacivali cjepanice u veliku
pekarsku pec, zohari su jos mirovali u svojim rupama cekajuci da ugasimo
svijecu. A ja sam rzao dlan na zategnutoj okruglini trbuha, na zasticenom tijelu
malog covjeka sto je vec zivio u najsigurnijem i najugodnijem od svih skrovista
ovoga svijeta. Htio sam da kazem stogod lijepo ovoj zeni cije je krhko tijelo
unakazio taj nepoznati punoglavac, htio sam da mislim stogod o tom dragom
punoglavcu koji ce biti ono sto ja nisam bio. Htio sam, a nisam umio.