Page 29 - Meša Selimović - Tvrđava

Ali mi se odjednom ucinila nadasve zanimljiva mogucnost da nestane sila teza,
i da sve pocne da lebdi i leti na sve strane, da se raskidaju stari spojevi, da
nasilnik zaboravi zrtvu u svom nepovratnom letu, a osvetnik juri drugom
stazom, iznad ili ispod onoga kome zeli da se osveti. Nestalo bi krivih i pravih,
ostalo bi samo lebdenje. Letjele bi i dzamije, sokaci, groblja, drveta, kuce,
uselio bih se u jednu sa svojom zenom, cvrsto bih je drzao u zagrljaju, da mi
je vasionski vihor ne odnese, i bili bismo srecni, znajuci da nema zlocudne sile
koja nas moze vratiti u ruzno zivotno puzanje. Uhvatio bih i jedno drvo, jabuku
ili tresnju, da mi cvjeta, neprestano kruzeci i da daje plod nasem djetetu koje
ce se roditi u tom kruzenju. Ni rat vise ne bi bio moguc, jedino ako bi uspio
nekog da udaris, nogom ili sakom, u prolazu, a mozda bi vise pozelio da ga
upitas za zdravlje. I poducavanje djece bilo bi nesto drukcije nego ovdje, i
svakako manje dosadno. Taman bi jednom letecem djaku saopstio neko
pravilo, i susreo bi a ponovo kroz godinu ili dvije, da ga upitas je li zapamtio, a
mozda i nikad vise, na njegovu srecu. Samo bih svoje dijete naucio svemu
lijepom sto znam, nizasto, iz cistog zadovoljstva, da mu bude ugodno.

Nasmijesio sam se toj sasavoj misli, kao izlijeceni pijanac mirisu rakije, pomalo
setno, pomalo podsmjesljivo. Ne bih joj se zacudio, poslije rata. Danas mogu i
bez nje.

Cistio sam od prasine sliku sultana Abdul Hamida, lijepio za staklo sasusene
zvijezde, ispravljao uvrnute rogove polumjeseca, i nije mi bilo smijesno.
Sigurno zbog zene, koja me docekivala kao da joj donosim srecu na poklon, i
sigurno zbog djeteta, ciji sam rast osluskivao, s dlanom na nabreklom trbuhu,
s uhom na tajanstvenom bilu kojim se novi zivot javljao iz nepostojanja. Nisam
vise bio sam. Bilo nas je dvoje, i trece jos nerodjeno, jace od nas, spona koja
me sve vise vezivala s izgorjelim roditeljskim domom. Zbog njih sam spokojno
uredjivao nebeski svod pored javnih nuznika, sto se neprestano kvario i
osipao. Nisam se vise smijao, zbog njih. Sjecao sam se, doduse, onog smijeha,
i mislio na seljake iz Zupce, koji su trazili leseve svojih mrtvaca. Ne suvise
cesto, mozda i sve rjedje, jer vrijeme uporno glodje covjekovu misao, i od nje
ostaje kostur, blijeda uspomena, bez pravog sadrzaja. Prilagodjavao sam se,
ne misleci o tome, i Mula Ibrahim je bio sve zadovoljniji blijedom obicnoscu
mojih misli. Govorio je, nekad: lovi ribu! A mogao je i da kaze: ozeni se!
Radjaj djecu! I to smiruje nezadovoljstvo, jer namece obaveze... Najcvrsce od
svih: obaveze ljubavi.

Mula Ibrahim je dobro poznavao ljude. Ucinilo mu se da je upravo dosao
trenutak koji je ocekivao. Posteno je htio da mi pomogne, mislio je da vrijedim
vise nego da zivotarim u ovom cumezu.

- Spremi se, ici cemo na sijelo kod hadzi Duhotine - rekao mi je ponosno.

Znao sam sta to znaci. Taj poziv je isto sto i odlikovanje. I jos vise, mogucnost
susreta s ljudima od uticaja. Hadzi Duhotina je nekad tucao so, a poslije se
obogatio, i svakog mjeseca priredjivao gozbe za poznate junake. Nikad nije bio
u ratu, nikad nije pusku opalio ni sablju pripasao, ali je zbog neceg volio