Page 217 - Meša Selimović - Tvrđava

- Onda je bio dobar covjek.
- Lako je biti dobar covjek. Tesko je ostati ziv.
- Je li mrzio vlast?
- Boze sacuvaj! Zasto bi mrzio vlast?
- A ti?
- Sta ja?
- Mrzis li vlast? Ubila ti je brata.
- Odvalila se stijena i ubila covjeka. Mrzis li stijenu?
- To su ljudi, nije stijena.
- Nisu ljudi, vec vlast.
- Hocemo li napisati da nisan podize brat, ili porodica?
- Zasto bi to pisao? A ko bi drugi podigao?
- Sta cu onda napisati?
- E, to ne znam.

Zbunjen, bez ikakvog pravca, bez sigurnosti koju sam osjecao ranije, pisao
sam i precrtavao, dok nije, osim godine rodjenja i smrti, ostala jedna jedina
recenica:

»Bio je dobar covjek, umro je nevin.«

Ni to mu se nije svidjalo. Imam je bio dobar covjek, to je tacno, ali zasto treba
reci da je umro nevin? Svako umire nevin, pod krivicom je samo dok zivi.

Pa smo se jedva slozili da ostane ovako:

»Bio je dobar covjek, umro je bez krivice. Neka mu Alah da vjecno
blazenstvo.«

Za ovo posljednje nismo znali ni sta znaci ni cemu sluzi, ali je zvucalo svecano
i lijepo, i njemu se dopalo.

Zahvalio mi je, platio posteno, i spremio sam se da podjem kuci. Ali on je htio
nesto da mi kaze, primijetio sam to i ranije, ali bi uvijek odustao, pa sam
mislio da nece ni reci. Ovi ljudi mnogo vise precute nego sto kazu. Rekao je,
ipak:

- Poznajes li Halila Kovacevica?
- Ne znam da sam ikad cuo to ime.
- Njegov brat sluzi kod Sehage Soce. Cuva mu kucu.
- Vidio sam ga, cini mi se. Visok, kostunjav covjek.
- Halil je molio da svratis do njega. Blizu je, treca kuca od moje.
- Zasto da svratim?
- Neki covjek je pitao za tebe.
- Koji covjek?
- Ne znam.