Page 212 - Meša Selimović - Tvrđava

- Ne mislim, vec znam. Ali ako ti budes ovako pio i cmizdrio, postaces zaista
sumnjiv.
- Mislis?
- Sigurno. Idi u magazu, radi svoj posao. Ako ti opet dodje, upitaj ga lijepo:
sta trazis? I navikni se na njega. Ja tako radim. On pita jedno te isto, ti
odgovaraj jedno te isto! Dosadice mu kad-tad.
- Mislis?

Vec treci put pita tako, ne protivurjeci, zeli da bude kao sto ja kazem, trazi da
ga ubjedjujem. Ne voli tugu, a ovaj trenutak slabosti je kratkotrajno sazaljenje
nad sobom, i nece u njemu ostati dugo. Vec gleda vedrije, vec izgleda
sigurnije, vec govori ludje. Kao da mu pogled u prijateljske oci daje snagu,
makar i laznu. Za njega je stvarna, i dobrodosla. Pomislio sam da bi ovaj
sasavi covjek uginuo ziveci sam, bez prijatelja, ili bez ljudi za koje misli da su
mu prijatelji. Uspravila ga je moja prazna rijec zato sto odgovara njegovoj
lakomislenosti, i zato sto je prijateljska.

- Imas pravo - rekao je bodro. - Kad mi dodje, upitacu ga: sta to njuskas?
Skim mi se s vrata!

A onda je valjda vidio Avdaginu sliku u mislima, i bodrost mu se sparusila:

- A mozda i necu reci. Ti smijes, ja ne smijem.
- Pravo da kazem, ne smijem ni ja uvijek. Ali u ljutini covjek ponnisli: e vala,
radi sta hoces, jednom se mre!

Nije mu se svidjela takva hrabrost bez izlaza ni takav ludacki prkos bez smisla.

- Ma to i jest ono, moj Ahmete, sto se jednom mre. Da je dvared, trired, pa da
i ne pozalis jednu smrt. A ovako, treba biti junak, ili budala, pa se ne bojati. Ne
ponosim se suvise sto nisam budala, a ne mogu biti junak i da hocu, petlja mi
slaba... Eto, samo sto se sjetih... Cekaj, sad cu ja...

I odjuri u nuznik.

Nasmijao sam se njegovoj nevolji. Neugodna je, sigurno, ali nekako suvise
smijesna. O svome strahu govori kao dijete, sasvim otvoreno i neposredno,
bez ikakva dostojanstva. Strah je ruzan kad ga vidimo kod drugog.

Necu tako! Rekao sam, prilicno neiskreno, da bih njega ohrabrio: jednom se
mre. Ali sad zaista mislim tako. Nije to hrabrost, vec stid od sebe ponizenog.
Strah je najgora izdajica, rekao je Osman. A meni se cini da je strah najveca
sramota ovog svijeta, i najvece ponizenje covjekovo. Izmahnut je nad njim,
kao bic, uperen u grlo, kao noz. Covjek je opkoljen strahom, kao plamenom,
potopljen njime, kao vodom. Plasi ga sudbina, plasi ga sutrasnji dan, plasi ga
vladajuci zakon, plasi ga mocniji covjek, i on nije ono sto bi htio biti, vec ono
sto mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrasnjem danu, poslusno
ponavlja zakon, ponizno se smijesi mrskom mocnom covjeku, pomiren da bude
nakazna tvorevina sacinjena od straha i pristajanja.