Page 216 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 216

- Nisam znala da ce mi muz sastavljati natpise na nisanima.
            - Nudili su mi da budem, muftija, pa sam odbio.
            - Dobro si ucinio. Kakva bih ja bila muftinica!

            Rano sutradan posao sam u Zupcu. Koracao sam polako, opijen blistavim
            snijegom pod suncem, i vidikom sto se otvarao na visinama, zaboravljajuci na
            umor nogu nenaviknutih na dugo hodanje, oslobodjen jucerasnjih briga u tisini
            sirokog prostora i mocnih brda. Tijesno nam je, guramo se u zagusljivim
            gradovima, mrzimo se, smetamo jedni drugima, a ovdje miruje nekadasnji
            svijet, cist i netaknut, prastari zakon zaboravljene ljepote i nadmocnog mira
            uvlaci se u kolanje krvi. Odavde, sve izgleda sitno i nevazno dole u nizini, u
            donjem svijetu. Juce sam isao drugom nesrecniku, da bih se oslobodio misli o
            zatvorenoj zeni, a vratio sam se gorak, nisam uspio da prevarim sam sebe.
            Danas sam je gotovo sasvim zaboravio. Pa ako i nisam zaboravio, sve mi
            izgleda lakse.

            U Zupci su me primili srdacno, Mula Ibrahim ih je obavijestio da cu doci. Brat
            imamov me nahranio, napojio, htio da mi pokaze gdje cu spavati, i veoma se
            zacudio kad sam rekao da necu prenociti i da cu posao odmah zavrsiti. Bio je
            malo i razocaran, jer nije volio brzinu ni u cemu, a pogotovu u onome sto se
            radi za vjecnost. Umirio sam ga rekavsi da sam kod kuce sve smislio, da sam
            se posavjetovao s Mula Ibrahimom i drugim ucenim ljudima, i tako u glavi
            nosim nekoliko natpisa, pa cemo izabrati najbolji.

            Htio sam da mu cijela stvar izgleda ozbiljnija, ako bi mu se ucinilo da sam
            premlad i nedovoljno ozbiljan za taj posao. Gotovog natpisa nisam imao, ni
            jednog jedinog, u glavi mi je bilo bezbroj rijeci, svakakvih, ali ne znam koje bi
            mrtvom imamu pristajale. Zapravo, pokojniku je svejedno, pristace na sve sto
            napisem, ali treba zadovoljiti njegove rodjake, njihovu sujetu, mozda i bol, a to
            nije lako. Najmanje cu pogrijesiti ako o pokojniku kazem sve najljepse, ali ne
            znam sta rodbina misli da je najljepse i sta zeli da ostane zapisano.

            Upitao sam, da ne bih odlucivao sam. Ali mi je imamov brat, tvrd seljak, cija je
            rijec spora a misao skrivena, prilicno otezao posao.

            - Je li volio ljude? - poceo sam od najsigurnijeg.

            Zbunio me odgovorom koji nisam ocekivao:

            - Neke volio, neke mrzio. Ko i svako.
            - Da li je znao sta ga ceka kad se suprotstavio carskoj naredbi?
            - Ma jok! Da je znao, ne bi se mijesao. Ko je mogao pomisliti da i za to ide
            glava! Ma jok, kako znao! Dogovorili smo se, ako pritisnu, dacemo.
            - Ali je sigurno bio hrabar covjek.
            - Pa i nije. Svega se plasio.
            - Zasto je onda bio protiv ratne pomoci?
            - Kako zasto? Svako je protiv ratne pomoci, mi rat ne zelimo, a nema se
            odakle ni dati. On je samo rekao sto svi misle.
   211   212   213   214   215   216   217   218   219   220   221