Page 221 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 221

stranu, i tako su se pekli na vreloj vatri Sehagine mrznje i ledili na mrazu
            sveopste ravnodusnosti, nadajuci se u ono sto je nemogucno, da se mrznja i
            ravnodusnost pretvore u naklonost, i cekajuci ono sto je neizbjezno, da sagnu
            glavu i krenu u gluhi mrak malog mjesta, kao u progonstvo.

            Sehaga ih je potopio kao macice, bez narocitog razloga koji bi se bas njih
            ticao, zbog ruznih stvari sto ih je o njima cuo, zbog njihove uobrazenosti i
            zakasnjele snishodljivosti, a sigurno najvise zbog mrznje na sve cinovnike. To
            su za njega najgori ljudi na svijetu, najstetniji, najpokvareniji. Oni podrzavaju
            svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah, bez milosti, bez ikakvog obzira,
            hladni kao led, ostri kao noz, kao psi vjerni svakoj drzavi, kao kurve nevjerni
            svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude, nema srece na
            svijetu, jer ce unistiti sve sto je isitinita ljudska vrijednost.

            Oni su osjetili Sehaginu mrznju i neprijateljstvo, ne jednom, ali uvijek
            napreskok, zaboravljao ih je na dugo vrijeme i iznenada se sjecao da postoje,
            kad bi se, izgleda, sjetio svoje muke, i svetio se namilosrdno ma kome od njih,
            svi su mu krivi, i svi isti, kao zmije. Sad su slucajno na redu kadija i njegov
            prvi pisar, i nista ih ne moze spasti. Svi su znali da su njih dvojica zrtvovani,
            cim je Sehaga pomenuo njihovo ime.

            Valija ga je poslusao, zato sto Sehaga nije pominjao vracanje duga,
            ostavljajuci ga kao zalog svoga uticaja, i zato sto se za sudbinu svojih
            cinovnika, osim iz svoje najblize okoline, nije mnogo brinuo. Sta ga se ticu
            jedan kadija i jedan pisar, koji su mu postali smetnja? Naci ce takvih na
            stotine, malo boljih ili malo gorih, svejedno, a Sehaga je jedan.

            Kadija i Zafranija se nisu nicim izdvajali izmedju ostalih, obiljezila ih je samo
            njihova nesreca sto ih se Sehaga sjetio u nekom svom mracnom casu. Sjetio i
            upro prstom u njih. Mozda slucajno, kao sto grom udara u neko stablo za
            pedalj vise od drugih. A mozda su i oni pogrijesili sto na tu mogucnost, uvijek
            zivu, uvijek opasnu, kao vulkan, nisu pomislili ranije, i nisu pokusali da nekom
            lijepom rijecju ili nekim lijepim cinom skrenu sa sebe Sehagin pogled, da bi se
            strasni covjek, u casu bjesomucnog praznjenja, sjetio nekog od njihovih
            prijatelja a ne njih. Poklonili bi tu njegovu nezeljenu paznju i ocu rodjenom,
            samo da njih mimoidje. Ali eto, moc im je oduzela pamet i zaslijepila ih
            osjecajem nepovredivosti, a Sehaga je bio daleki oblacak na nebu. Bilo je vec
            kasno kad su primijetili da je to crna oblacina koja nosi oluju. Branili su se,
            brani se i utopljenik, udarajuci rukama po vodi sto ga vuce na dno. To sto su
            pisali na sve strane, moleci pomoc i milost, otkrivajuci cak i razlog Sehaginog
            uticaja, kobnog po najbolje ljude (mislili su time na valiju, ali nisu mislili da je
            najbolji), samo je pogorsavalo njihov polozaj. Svi ugrozeni cinovnici pisu
            pisma, trazeci pravdu koju zaboravljaju kad je dijele. Sumnjivi vec zbog toga
            sto traze milost, jos vise grijese sto sebe predstavljaju andjelima a druge
            sotonama, jer svako zna da nisu andjeli, a te sotone su obicno vazni ljudi koje
            nije pametno tako nazivati dok ne pocnu da posrcu. Tada se vec mogu nazvati
            i vampirima. Prije nikako. Sad oni posrcu, i na njih pada poruga. To je vrijeme
            nezasticenosti, samoce, nemocne mrznje. Sve sto ucine, pogresno je, i mutna
            voda ih odnese u zaborav. I opet se nista ne mijenja, na njihovo mjesto dolaze
   216   217   218   219   220   221   222   223   224   225   226