Page 222 - Meša Selimović - Tvrđava

drugi sivi ljudi, i jedva ce iko primijetiti da to nisu oni raniji, ali ako nekim
cudom ustanu iz mrtvih, postaju surova cudovista. U ljudskom rodu gorih
nema.

Sada su na klizavici, ova dvojica, zabavljeni sami sobom, zaprepasteni i
uvrijedjeni nesrecom koja ih je zadesila. I nije cudo sto ne mogu misliti ni na
sto drugo.

Ali je mislio serdar Avdaga. Bez naredjenja, bez koristi, iz unutrasnje potrebe,
kao naucnik, kao umjetnik, kao istrazivac, zbog same stvari, zbog osjecanja
duznosti, zbog neceg sto je tesko razumno objasniti. Imanje mu je propadalo,
a on je nesebicno ganjao vjestice. Nije to bila upornost izazvama nekim teskim
dozivljajem, nekom nesrecom, nekom mrznjom koja bi imala korijen u
njegovom zivotu, zato je tesko razumljiva. Ako ce neko dobiti pohvalu za ono
sto ucini, on nece. Ako ce neko dobiti nagradu, on nece. Ako ce neko dobiti
unapredjenje, on nece. Nagrada mu je prezir i strah drugih ljudi. Nagrada mu
je njegovo cisto zadovoljstvo sto posteno cini ono sto mora. On ne mrzi ljude
koje goni, ne zna tacno ni u cemu je njihova krivica. Pa sam mislio, kakva je to
steta sto su glupi ljudi obicno vrlo uporni. Da je s tom upornoscu kopao zemlju,
za godinu dana bi skinuo polovinu trebevickog brijega, da ne zaklanja Sarajevo
od sunca, pa bi ga ljudi pamtili po dobru, ali on je vecom dobrotom smatrao
hvatanje krivaca ciju krivicu nije mogao da shvati, ali je znao da su krivi
zakonu. Bio je fanaticki vjernik utvrdjenog reda, ciji smisao nije ispitivao, kao
sto religiozni vjernici ne ispituju boziji smisao.

U ime svoje vjere, vrijedno je lovio ljude.

Narocito se okomio na mene i Mahmuta.

Svaki dan je u Mahmutovoj magazi, cuti, gleda, ili pita, uvijek isto, Mahmut se
procjepio, pozutio, smrsao, pod ocima mu se objesile kesice, gleda
izbezumljeno, ruke mu drscu, noge ga bole, proliv nikako ne prestaje, pa svaki
cas trci iz magaze, ostavljajuci Avdagu usred recenice, i vraca se klonuo,
poslusno sjeda, pred serdara, i ceka da se mucenje nastavi. Primio je to kao
sudbinu, kao kaznu za mnoge grijehe, mada je ispastanje pretesko.

Ali za neke svoje grijehe ispastao je i Avdaga. Ako ubije Mahmuta sumnjom,
koju Mahmut odbija, i njega ce ubiti ta ista sumnja koju ne moze da istjera
nacistac.

Ostavio je, izgleda, svaki drugi posao, i zaboravio sve druge krivce, pa bi pravi
lopovi samo mogli pozeljeti jos koju takvu otmicu, njuskao je jedino za
Mahmutovim tragom. I za mojim. Ili se meni tako cinilo, da smo mu samo mi
ostali, jer mi je postao pretezak. Neumorno je kruzio istom stazom, razgovarao
s istim ljudima, postavljao ista pitanja, nadajuci se da ce u jednom casu srece,
kad zvijezde dodju u povoljan polozaj, kad bog prosvijetli nekog od nas,
uhvatiti za pravu petlju, od koje ce sve lako isparati. Trazio je pravi dokaz.