Page 215 - Meša Selimović - Tvrđava

pomognu drugome. Ponekad je korisno znati da ima i gorih od nas. Moja
savjest ce odbiti to opravdanje, kao necasno, upozorice me da svako odgovara
sam pred sobom, ali bi mogla biti kakva-takva utjeha, makar i trenutna.

Mula Ibrahima sam zatekao u radnji, i rekao mu da sam dosao zbog zene.
Rekao sam to sapatom, kako drugi ne bi culi da molim za nju, a zelio sam da
kazem glasno, zbog njega, da i drugi cuju kako odbija da pomogne.

Odbio je i pomoc i razgovor, cutke, odricno masuci glavom, odmahujuci rukom.

Nisam se obradovao sto sam pogodio. Zar joj zaista niko nece pomoci?

Rekao sam da je grehota, niko se za nju nece zauzeti, moja rijec nigdje ne
vrijedi, a on bi mogao nesto uciniti, zna kadiju, zna Zafraniju, zna sve ljude na
sudu i policiji, neka je puste, zar je ona pitala Ramiza sta misli i sta radi kad
mu je dala sobu, dosta joj je njenih muka, muz joj lezi bolestan, komsiluk ga
obilazi radi sevapa, ali ljudska milost je kratkotrajna, neizdrzljiva, i jadnik ce
ostati sam i bespomocan, a i ona je bolesna, sta hoce od nje?

Mula Ibrahim je samo odmahivao glavom i rukom, a ja sam navaljivao kao
osa, sve upornije sto sam bio sigurniji da nece nista uciniti. Znao sam
unaprijed, mada bih volio da sam se prevario.

A uzalud sam ga mucio. Nista ne smije, od straha. Sigurno bi rado pomogao
nesrecnoj zeni, dobar je covjek, ali se boji da ne izazove neciju sumnju. Ko se
to jos zauzima za zatvorene ljude? I moliti za njih je opasno. Je li to
nepovjerenje u sud? Neslaganje s mjerama koje on preduzima? Ili se iza toga
krije neka veza s optuzenom? A mogli bi pomisliti i da je poznavao Ramiza. E,
tu bi vec svaka plemenitost uplaseno uzmaknula. Zeni ne bi pomogao, sebi bi
mnogo odmogao.

Napokon je rekao, da ce je sigurno pustiti ako nije kriva, a ako je kriva, uzalud
je govoriti. To je opravdanje, staro koliko i svijet, da se ne umijesa, iako zna
da je nestinito. Laz je da pustaju svakoga ko nije kriv, i on to dobro zna, ali
pominje nacelo nepostojece pravde, da bi mirne savjesti mogao ostati po
strani. A pred onim sto se moze desiti, svakako je nemocan.

Tako smo i on i ja rekli sto smo htjeli, sto smo mogli, sto smo smjeli, i sve je
ostalo kako je i bilo. Malo smo se poigrali sa savjescu, mada mi je zao zene, a
onda je Mula Ibrahim rekao da me trazio radi posla. Rodjaci ubijenog imama iz
Zupce podizu nisan na pokojnikovom grobu, i traze ko ce im sastaviti
nadgrobni natpis, a oni ce urezati u kamen. Pa se on sjetio mene, sigurno cu to
dobro uraditi, a nije ni badava, za smrt seljaci dobro placaju, kao i za tuzbe.

Zahvalio sam mu, misleci kako smo, umjesto zadusnih stvari koje se ne mogu
rijesiti, zacas svrsili korisne poslove od kojih se zivi. U tome se ljudi jos jedino
mogu sporazumjeti.

Kad sam rekao Tijani da cu sutra u Zupcu, slegla je ramenima i nasmijala se: