Page 185 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 185
- Ne vjerujem. Mozda je zaista umro od prekomjernog pica.
Ali nacin kako odbija moju sumnju nije uvjerljiv. Cini to reda radi, ne zalazuci
se mnogo.
Ne, ubili su ga, sigurno, to i Osman zna, cak me svojim pricanjem sam naveo
na tu misao. Sad govori ono sto treba da se kaze.
Tukli su ga, da mu utjeraju pamet u glavu, a istjerali su mu dusu iz tijela, ne
zeleci to. Njihova divljina, strasna i bez Avdije, postala je jos strasnija zbog
Avdijine gluposti. A mladic je tesko pogrijesio, prekrsivsi njihov zakon cutanja,
koji ih stiti kao zid, koji je njihova tvrdjava. Nisu voljeli da se hvale svojim
djelima, nisu trazili priznanje za njih, nisu pustali glas o sebi. Avdija je
progovorio, i doveo porodicu u opasnost. Htjeli su da ga urazume, da zapamti,
da vise nikad ne govori sto nije za govorenje, da nauci, jednom zasvagda, da
je sigurnost porodice svetinja. A kad su zakljucili da su ga udarcima dovoljno
urazumili, jer tu rijeci ne pomazu, kad su se slozili da mu je zasad dosta te
tvrde pouke, a tesko je znati sta je za njih dosta, kad su ga pustili da se
ispava, Avdija js zaspao zauvijek, izlijecen od nerazumnosti, poucen da nikad
vise ne progovori nista, urazumljen da porodicu ne dovodi u opasnost.
Ubili su ga, a ja sam im odnio vijest o njegovoj krivici. Onda sam ja kriv za
njegovu smrt!
Zaprepastila me ta misao, zabola mi se u srce kao noz, toliko
obespokojavajuca, da sam odmah poceo strasno da se branim.
Nisam kriv!
Zar sam mogao znati da postoje takvi ljudi! Zar se zbog svoje sigurnosti moze
ubiti sin i brat? Mogao sam pomisliti da ce ga izgrditi, da ce mu zaprijetiti, da
ce ga udariti, ali ovo mi ni u najtezoj groznici ne bi moglo pasti na pamet. A
onda, u svemu tome ja sam nevazan, otisao bi neko drugi da nisam ja, i sve bi
bilo isto.
Nisam kriv!
Nisam kriv, ponavljao sam usplahireno, nista nisam kriv. Ali sam neprestano
mislio na mladica, koga su braca i otac, pijanog, tukli, gazili nogama,
izbezumljeni u bijesu zbog neoprostive krivice. Ili su sacekali da se ujutro
probudi, onda su ga izgrdili, on je mozda rekao nesto sto ih je ogorcilo, i poceli
su da vrse svoju porodicnu pravdu.
Sta se desavalo u nekoj zatvorenoj sobi, u nekom mracnom podrumu, u
njihovom mozgu, u njihovoj dusi? Vjerovatno je cutao, jer i on je Skakavac, i
to ga je dotuklo, nije htio da se pokaje, moglo je izgledati da jos prkosi. Mozda
je i prkosio, umiruci. Je li bio svjestan svakog udarca koji mu je grcio utrobu i
raskidao zile, je li vidio zakrvavljene oci koje su ga pekle vatrom? Mozda se
zato nije pokorio ni zamolio za milost.
