Page 188 - Meša Selimović - Tvrđava

- Eto, tako ja mislim - rekao je, i opet se nasmijao. - A ti svoje bezmudno
preklapanje okaci o neku stvar. Hocemo li da udjemo? I ne budi ni tuzan ni
veseo na dzenazi, vec onako, kao bajagi ozbiljan. Na mladica ne misli, tako mu
je sudjeno, a ako ces pravo, bolje ovako nego drukcije. Za njega gore, za nas
bolje.
- Kako da ne mislim?
- Lako. Misli na svoju lijepu zenu. Bas je lijepa!
- Opet ti!
- Zasto? Razgovaramo. A reci cu ti iskreno da nismo prijatelji, oteo bih ti je.

Namrstio sam se, kao da me ubo nozem.

- A ja cu tebi reci, jednom zauvijek: ne volim takve razgovore.
- Ni ja - nasmijao se Osman priguseno, jer su ljudi ulazili u dzamijsko dvoriste.
- Hocu samo da te navedem na druge misli, da zaboravis mladica. Bolje da
mislis o zivoj zeni nego o mrtvom Avdiji.

Nista mu ne mozes, udari te i pomiluje, naljuti i smiri, sve u jednom trenu. On
je vedri sotona, bez srca a blistavog uma, tacan i hladan kao sat. I bezdusan,
kao sat.

Ispred dzamijskog dvorista stajao je barjaktar Muharem, i prosio, ne pruzajuci
ruku, nista ne govoreci. Pipnuo sam se za dzep, ako sam znao da nemam
nista, i zamolio Osmana da mi pozajmi nesto sitnog novca. Izvadio je, ne
brojeci, punu saku.

- Daj barjaktaru.

Pruzio mu je, i Muharem je uzeo, ne zahvalivsi.

- Stari jazavac! - rekao je Osman veselo, kad smo usli.

Moze li ga ista dirnuti? Zar je neosjetljiv i na ovakvu nepravdu?

- O kome to govoris?
- O barjaktaru Muharemu.
- Zar ti nije zao covjeka ni kad je u nevolji. Nije on kriv.
- Pa jest, ostavili su starog junaka na ulici.
- Zar je to smijesno?
- I prisilili ga da pod starost prosi. Da ne umre od gladi.
- A zar nije tako?
- Pa, nije, brate, nije, sta se cudis? Nije. Sehaga mu svakog mjeseca daje vise
nego sto mu treba.

Iznenadio sam se.

- Cuo sam da prosi iz inata, jer nije dobio sto je trazio, a za ovo nisam znao.
- Tacno, iz inata. A da je dobio, bio bi kao i drugi. Mozda i gori. Sad cuti,
pocelo je.