Page 180 - Meša Selimović - Tvrđava

sam s nelagodnom sumnjom mislio, kako kukavicluk i covjecnost mogu zivjeti
u istom covjeku.

Izvinivsi se, Mula Ibrahim je izasao na ulicu, da porazgovara sa svojim
pomocnicima, da ih jos za nako vrijeme odstrani od radnje.

Sehaga je gledao za njim zamisljeno.

- Nema pravo. Pametan je, ali nema pravo.
- Meni je sasvim blisko ovo sto je govorio.
- Zato sto nemas iskustva. Da znas zivot kao sto ga ja znam, da bolje poznajes
ljude, ne bi tako govorio. Zasto on tako ne zivi?
- Bogzna sta ga je slomilo.
- Ti za svakog imas opravdanje.
- Kako ste poceli ovaj neobicni razgovor?
- Dosao sam zbog tebe, da te opet primi. Pa sam zaboravio. Ne znam zasto
sam poceo ovaj razgovor. Slucajno. A mozda i nije slucajno. Nekad covjek
osjeti potrebu da govori o onome sto ne zna.

Dosao je zbog mene, a u razgovoru su se od mene prilicno udaljili! Drago mi je
sto je mislio o meni, ali bih volio da me nije zaboravio.

- Zar nije panetnije brinuti se o stvarima koje znamo?

Odmahnuo je cvrstom uskom glavom: dosta mu je onog sto zna, na glavu mu
se popelo. Ali njegove hladne sive oci nisu odlucne kao njegov pokret.
Zamisljeno su zagledane u svoj nenadoknadivi bol, ne odvaja se lako od svog
iskustva i od zemlje. Zasto je onda onako govorio? Je li zelio da svoju nemoc,
neoprostivu pred drugim ljudima, opravda voljom jacom od ljudske? Ali ako se
ne moze pomiriti s ljudskom surovoscu, kako moze prihvatiti neku drugu
surovost, nepoznatu? Zar samo zato sto je nepoznata i nedohvatna? Licio mi je
na izgubljenog stradalnika, na teskog bolesnika koji je izgubio vjeru u ljekare, i
trazi spas u gatanju. Navolja je sto ima suvise zdravog razuma, da bi
povjerovao u cudo. A nece da prihvati lijek, o kojem je govorio Mula Ibrahim,
da se pomiri s ljudima, da kao zakon prizna ljubav, ne mrznju. Cinilo mu se da
je lakse za krivca priznati boga nego ljude, ali ce u njegovom silovitom srcu
ostati mrznja i na boga i na ljude, i ostace bol za sinom, i bijesno cudjenje
zbog neshvatljive sudbine.

Ne znam je li ocekivao da mu nesto kazem, ali sam bio suvise zbunjen da bih
ista rekao. Neprestano otkrivam da nikako ne mogu da otkrijem ljude. Ono sto
kazu, nije ono sto cine, da li je ono sto misle? Mozda to ni oni sami ne znaju. I
sta bih mu mogao reci sto on ne zna, s cime se nije mucio u mnogim besanim
nocima? Cutao sam i zbog njegovih ruku, stegnutih u grcevit splet prstiju. On
ne razmislja, on se muci.

Zalio sam ga i cudio se kako je njegova tuga ustrajna. Zar je vrijeme nije
nimalo ublazilo? Ili je ucinio nesto nazao sinu za zivota, i sinovljeva smrt ga je