Page 189 - Meša Selimović - Tvrđava

Stali smo na kraj reda sto se stvori iza hodze i mrtvaca na kamenom postolju
ispred dzamije. Dok je hodza izgovarao molitve, mislio sam o Osmanu.

Je li svijet kako ga on vidi, jednostavniji ili slozeniji nego svijet kako ga ja
vidim? Izgleda da je slozeniji, jer on zna da svaka stvar ima lice i nalicje, privid
i sustinu, koru i srciku. Za mene je barjaktareva prosnja njegova nesreca i
nasa sramota, za Osmana je to starcev hir i sitnicava osveta. Ja sve vidim kao
kob i nesporazum medju ljudima, cemu nema lijeka. On sve smjesti u ljudske
okvire i ljudske mjere, ne dajuci prednost ni nevolji ni nasilju: nevolja je ono
sto se mora, nasilje ono sto se moze. Kod njega se da i ne toliko mijesaju da ih
jedva razlikujes, zlo i dobro su rod rodjeni i cesto idu pod ruku, kazna i krivica
su moc i nemoc, zivot je zanimljivo rvaliste u kojem jedni padaju, drugi
pobjedjuju, ne zato sto su gluplji ili pametniji, vec sto su jedni nespretni, drugi
lukavi. Nespretne ne treba zaliti, bili bi surovi kao i oni drugi, samo kad bi ih
slucaj ili sreca bacili nekome na ledja. Ne treba se uzbudjivati ni zbog cega, i
najbolje se svemu smijati, i paziti da ne dodes pod zrvanj. Ako neces da budes
odozgo, pricuvaj se da ne budes odozdo, i zivi kako ti je volja. On ne mrzi
ljude, samo ih ne uzima ozbiljno, pomalo ih prezire, zivot provedu u svadjama
i brigama, kao ludaci.

Ova povrsna filozofija, koja me odbijala i privlacila, cudno je spajala
neobaveznost i veliko poznavanje ljudi. Kod mene su se, opet, nekako spojili
osjetljivost za svaki cin, i veliko nepoznavanje ljudi. I mislio sam jednostavnije
nego Osman, pored sve njegove povrsnosti. Kod mene su ne i da ljeto i zima,
dobro i zlo su dvije razne strane svijeta, kazni ima vise nego krivica i nisu ni u
kakvo uzrocnoj vezi, zivot je zalosno razbojisite u kojem su krvnici malobrojni,
zrtve mnogobrojne, dizu se bezobzirni, padaju slabi, i sve je toliko zalosno da
je najlakse plakati i ne misliti.

Moje misljenje je malodusno i slabacko, neprihvatljivo za covjeka koji djeluje:
njegovo je surovo i sebicno, neprihvatljivo za covjeka koji misli. Sta je onda
prihvatljivo? Ramizovo? Njegov stav mi je najblizi i najdalji, jer je
najnesebicniji i najopasniji, ali o njemu sad necu da mislim.

U tom mucaljivom smusenom preturanju po sebi, precuo sam stare molitve
koje znam, koje svako zna, a dobre su za svakog novog mrtvaca, jer je svaciji
kraj isti, i ista je milost koja se trazi od boga. Ta uvijek ista ljudska sudbina i
uvijek isto kukanje za oprastanje grijeha, i cini sprovode toliko zamornim. A
kad se hodza okrenuo prema nama, i poceo da pita kakav je bio ovaj mrtvac,
je li za zivota bio dobar i posten, i jeli zasluzio carstvo nebesko, ja sam se
trgao. Pogledao sam starog Omera Skakavca; vidio sam ga sa strane,
izbrazdano lice mu ja ostro i zategnuto, bijele vjedje nadnesene nad upale oci,
kao krila neke bijele ptice. Sta sad misli dok mi odgovaramo da je mrtvac bio
dobar i posten covjek? Je li mu se steglo srce, ili ni sad ne da tuzi da mu
pridje? Digao je glavu, bori se sa sobom, ili prkosi bolu, a onda mu je glava
padala, sve nize, bradom do prsa. Suza mu je kanula niz rijetke donje
trepavice, i polako klizeci niz hrapavo lice, nestala u teskim brazdama. Gurnuo
sam Osmana laktom, i glavom pokazao na Omera. Osman je samo trepnuo,