Page 177 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 177

osjetice potres ako rasturimo mravinjak. A covjek prema vasioni sitniji je nego
            mrav. I zasto bi postojao samo covjek i njegov nacin misljenja? Svijet je
            postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojace i bez nas. Hoce li svega
            nestati ako svi ljudi pomru? Nece. Sve ce ostati, i ono sto znamo i sto ne
            znamo, samo nas nece biti. Mnogo je tajni kojima se ne mozemo ni pribliziti, a
            kamoli ih razjasniti. A mozda je najveca tajna smrt, tajna i uzas. I kad ne
            mislimo na nju, ona misli na nas. Sacekuje nas na nekom cosku, uvijek
            nespremne, i sve sto je bilo, vise nije. Uzalud smo prosli ovim zemaljskim
            putem, uzalud se nadali, uzalud tugovali zbog gubitaka, uzalud se radovali
            zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt cini besmislenim i zivot i ono sto se u zivotu
            stvara. A iza te strasne kobi, nepoznata tama. Znas kraj, a ne znas nista o
            njemu. Pomiriti se s njim ne mozes, a nista ne mozes izmijeniti. Po nasoj volji
            to se ne desava, jer bi malo ko htio da umre, vec po nekoj svemocnoj volji o
            kojoj nista ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna, mozda je
            neki sveopsti duh, nimalo slican nasem, a nesaznatljiv, jer je van naseg
            iskustva. Ako ga ne mozemo saznati, ne znaci da ga nema. On ga ne zamislja
            po ljudskoj slici, vec kao nadnaravnu snagu, i nadnaravni um, koji hladno
            ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. Uzaludno ga je moliti, uzaludno
            preklinjati, jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski, a kakvi su, ne mozemo cak
            ni naslutiti. Eto, i sam kaze: on i njegov, jer ne znamo sta je, niti je nas jezik
            sposoban da izrazi ono sto nasa misao ne moze dokuciti. A ako je tako, a
            sigurno jest, nemoguce je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s
            ljudima, pustajuci ih da protrce kroz zivot, dolazeci iz nicega i nepovratno
            odlazeci u nista. Bilo bi to besmisleno tracenje tolike snage. Mnogo je
            vjerovatnije, i logicnije, i manje uvredljivo, da je tijelo smrtno a dusa
            besmrtna, dusa je djelic sveopste svemirske energije, poklonjen nam,
            privremeno ustupljen, na rodjenju, koja ce zivjeti svojim nepoznatim zivotom i
            poslije smrti tijela, ili ce se useliti u novorodjence, da nastavi svoje vjecno
            kretanje. Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se moze izgubiti sve
            covjekovo? Mora biti da zivot postoji po nekom visem nacelu, a ne samo po
            besmislu, po zlu, po ludilu!

            Slusao sam ne vjerujuci svojim usima. Pa to je konacan slom ovog na izgled
            snaznog covjeka! On vise ne vjeruje svojim ocima, ni svome razumu, ni svome
            iskustvu, ne vjeruje sebi ni ljudima, nema vise snage da se nosi s bolom koji
            ga grize. Je li to zbog sinovljeve smrti, i zbog nemoci sto nije mogao da ga
            spase od nesrece? Suvise mu izgleda surova, suvise besmislena ta smrt, i trazi
            joj razlog u volji izvan i iznad nase, a sebi utjehu u neizbjeznosti onoga sto se
            desilo. Suvise je ponosan da bi se priznao porazenim od ljudi. Neka to bude od
            bogova, od svemirskog duha, od ma cega neshvatljivog! I to je surovo, ali je u
            sklopu nekog desavanja koje ima svoje zakone i svoju svrhu koju ne mozemo
            otkriti. A ako je tijelo njegovog sina i mrtvo, dusa je neumrla, i ta zla pogibija
            je samo nevazan tren u vjecnom trajanju, pominjace je s podsmijehom kad se
            njihove duse sretnu!

            Da smo sami, da je to samo meni govorio, ne znam sta bih mu rekao. Mozda
            bih, uzasnut, kleknuo pred njega, preklinjuci ga da samo sacuva razum. Ili bih,
            placuci, sagao glavu pred njegovom mukom. Veca je nego sto sam mislio.
   172   173   174   175   176   177   178   179   180   181   182