Page 177 - Meša Selimović - Tvrđava

osjetice potres ako rasturimo mravinjak. A covjek prema vasioni sitniji je nego
mrav. I zasto bi postojao samo covjek i njegov nacin misljenja? Svijet je
postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojace i bez nas. Hoce li svega
nestati ako svi ljudi pomru? Nece. Sve ce ostati, i ono sto znamo i sto ne
znamo, samo nas nece biti. Mnogo je tajni kojima se ne mozemo ni pribliziti, a
kamoli ih razjasniti. A mozda je najveca tajna smrt, tajna i uzas. I kad ne
mislimo na nju, ona misli na nas. Sacekuje nas na nekom cosku, uvijek
nespremne, i sve sto je bilo, vise nije. Uzalud smo prosli ovim zemaljskim
putem, uzalud se nadali, uzalud tugovali zbog gubitaka, uzalud se radovali
zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt cini besmislenim i zivot i ono sto se u zivotu
stvara. A iza te strasne kobi, nepoznata tama. Znas kraj, a ne znas nista o
njemu. Pomiriti se s njim ne mozes, a nista ne mozes izmijeniti. Po nasoj volji
to se ne desava, jer bi malo ko htio da umre, vec po nekoj svemocnoj volji o
kojoj nista ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna, mozda je
neki sveopsti duh, nimalo slican nasem, a nesaznatljiv, jer je van naseg
iskustva. Ako ga ne mozemo saznati, ne znaci da ga nema. On ga ne zamislja
po ljudskoj slici, vec kao nadnaravnu snagu, i nadnaravni um, koji hladno
ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. Uzaludno ga je moliti, uzaludno
preklinjati, jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski, a kakvi su, ne mozemo cak
ni naslutiti. Eto, i sam kaze: on i njegov, jer ne znamo sta je, niti je nas jezik
sposoban da izrazi ono sto nasa misao ne moze dokuciti. A ako je tako, a
sigurno jest, nemoguce je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s
ljudima, pustajuci ih da protrce kroz zivot, dolazeci iz nicega i nepovratno
odlazeci u nista. Bilo bi to besmisleno tracenje tolike snage. Mnogo je
vjerovatnije, i logicnije, i manje uvredljivo, da je tijelo smrtno a dusa
besmrtna, dusa je djelic sveopste svemirske energije, poklonjen nam,
privremeno ustupljen, na rodjenju, koja ce zivjeti svojim nepoznatim zivotom i
poslije smrti tijela, ili ce se useliti u novorodjence, da nastavi svoje vjecno
kretanje. Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se moze izgubiti sve
covjekovo? Mora biti da zivot postoji po nekom visem nacelu, a ne samo po
besmislu, po zlu, po ludilu!

Slusao sam ne vjerujuci svojim usima. Pa to je konacan slom ovog na izgled
snaznog covjeka! On vise ne vjeruje svojim ocima, ni svome razumu, ni svome
iskustvu, ne vjeruje sebi ni ljudima, nema vise snage da se nosi s bolom koji
ga grize. Je li to zbog sinovljeve smrti, i zbog nemoci sto nije mogao da ga
spase od nesrece? Suvise mu izgleda surova, suvise besmislena ta smrt, i trazi
joj razlog u volji izvan i iznad nase, a sebi utjehu u neizbjeznosti onoga sto se
desilo. Suvise je ponosan da bi se priznao porazenim od ljudi. Neka to bude od
bogova, od svemirskog duha, od ma cega neshvatljivog! I to je surovo, ali je u
sklopu nekog desavanja koje ima svoje zakone i svoju svrhu koju ne mozemo
otkriti. A ako je tijelo njegovog sina i mrtvo, dusa je neumrla, i ta zla pogibija
je samo nevazan tren u vjecnom trajanju, pominjace je s podsmijehom kad se
njihove duse sretnu!

Da smo sami, da je to samo meni govorio, ne znam sta bih mu rekao. Mozda
bih, uzasnut, kleknuo pred njega, preklinjuci ga da samo sacuva razum. Ili bih,
placuci, sagao glavu pred njegovom mukom. Veca je nego sto sam mislio.