Page 178 - Meša Selimović - Tvrđava

Ali nije govorio meni, ja sam samo slucajno slusalac. Hoce li Mula Ibrahim
stogod reci, ili ce ocutati. Jer, sta se moze reci na ovo ocajanije koje trazi
utjehu izvan ljudske logike?

Dok je Sehaga otkrivao svoju krvavu muku, govoreci na izgled mirno, Mula
Ibrahim je slusao oborene glave, kao da spava. Ali kad je poceo da govori,
vidio sam da je pazljivo slusao. Ali me i on iznenadio. Prema onome sto sam
znao, izgledalo je kao da su jedan drugome pozajmili svoja shvatanja, i Mula
Ibrahim se sluzio rijecima koje sam mogao ocekivati od Sehage, a Sehaga
rijecima koje su, po mome misljenju, mogle biti Mula Ibrahimove. Jedan,
mocan, govorio je o nemoci ljudskoj; drugi, nemocan, govorio je o covjekovoj
duznosti da ostane covjek! Sta je ovo? Jedan je blazio svoju nesrecu, trazeci
joj visi smisao koji nece prihvatiti, drugi je odricao svoju slabost, hvaleci
musku hrabrost, koju nece primijeniti!

Tuzno je to njihovo odricanje sebe.

Mula Ibrahim se slozio sa Sehagom, da ljudi zele moc, i to nije nista ruzno.
Kad toga ne bi bilo, povecala bi se bijeda ovoga svijeta. Pokorni, utuceni,
pomireni sa svojom nevoljom, svacije su roblje. Nije ista svaka zelja za moci.
Jedno je zelja da se vlada ljudima, da se oni pokore, da se izazove strah, da se
natjeraju na djela koja nikad ne bi ucinili bez prisile; to je zahtjev za cutanjem,
za poslusnoscu bez otpora, po pravu necije sile. Takva zelja za moci je
nemoralna, ona ponizava i nasilnika i ugnjetenog. Jadan je onaj koji je to
osjetio na sebi. (Govori li on to o sebi i o meni, on je ponizen tudjim nasiljem,
ja sam ostecen njegovim ponizenjem? On zali, on se brani, on optuzuje!)
Sasvim je drukcija zelja za moc koja se sastoji u pomaganju ljudima, koja
pobjedjuje ljubavlju, koja podstice na sporazumijevanje. To je velika moc,
kojoj bi se mogli nauciti svi ljudi, i koja bi zlo ucinila nemogucim. S takvom
moci covjek nije zrno pijeska, nije nevazan. Ne moze da govori o tome postoji
li neko vrhovno bice, mozda i postoji, ali je siguran da nase ljudske stvari niko
nece urediti ako ih ne uredimo mi sami. Cekati spas i traziti utjehu u nekoj
nadnaravnoj sila, sto ljudi uzaludno cine hiljadama godina, znaci, u stvari,
priznati svoje beznadje, i ne uciniti nista da bude bolje medju ljudima. Svijet je
postojao prije ljudi, postojace i poslije ljudi. Ali, sta se to nas tice? Neka o
tome brinu bica koja ce tada ztvjeti. Mi svoju brigu ne mozemo prepustiti
nikome, i moramo se uciti moci ljubavi, da od zivota ne stvorimo muciliste. Sto
se tice duse, i on je mislio o tome, jer se tesko oteti strahu i nespokojstvu zbog
kratkog zivota i zbog nestanka u nepoznatoj tami vjecnosti. I razmisljajuci,
ucinilo mu se da postojeci red covjekovog rasta i razvitka nije pravedan.
Covjek se radja kao nevino dijete, koje ne zna nista o sebi, o svijetu, o grijehu,
o ponizenju, o prestizu, sve mu je novo i svjeze, sve mu je divno, jer mu je
duhovni zivot nerazvijen. Poslije, ziveci, stice iskustvo, veoma dugo, veoma
naporno, i cim potpuno sazri, javlja se misao o smrti. Umire slab, izmoren,
ocajan, pritisnut mislima o krivicama koje je sebi natovario na vrat,
nezadovoljan zbog onog sto je u zivotu ucinio, jer to najcesce nije zelio,
nezadovoljan zbog onog sto nije ucinio, jer je to samo zelio a nije se usudio,
izbezumljen zbog besmisla iza sebe i neprozirne tajne ispred sebe. Smrtno
uplasen, bez oslonca koji bi mu mogla dati samouvjerenost da je zivio jedino