Page 174 - Meša Selimović - Tvrđava

srecan. A ona je divna zena, i zasta zna svoj posao. Tijana se smijesila
zbunjeno.
- Ne moze biti bolje - rekla je Mahmutova zena, ponosno, kao da je to njena
zasluga, i kucnula prstom u drvo.
- Tijana se brine - htio sam da cujem jos koju rijec ohrabrenja.
- Svaka zena se brine. Ali ona nema zasto. Ti nemas zasto da se brines, srce
moje, rodices, akobogda, ko od sale, vidim to odmah. A kako i da ne vidim?
Koliko sam trudnica cuvala i pobabila, ni sama ne znam. A i ja sam cetvoro
rodila, pa znam i po sebi.
- Cetvoro? - upitao sam zacudjen.
- Dvoje je zivo, dvoje je umrlo. Pogledao sam u Mahmuta. Zar nije govorio
samo o kcerki?

Nije odgovorio on, vec njegova zena:

- Sin nam je u Mostaru, uci zlatarski zanat. Sad smo nas dvoje sami.

Pa se sjetila, i pogledala po nasoj siromasnoj sobi:

- Tijesno vam je ovdje djeco. Sta kazes, Mahmute, da predju kod nas?
- Steta im je da ovo ostavljaju zimi. Vidis kako grije pekara, ponekad i ja
dodjem da se ogrijem.
- I za svadjanje nam je zgodnije, kad smo sami - nasalio sam se, kasno se
sjetivsi da pogledam Tijanu. Srecom, i ona se smijala.

Nasmijala se i Mahmutova zena:

- Sto se tice svadje, necemo vam smetati. A ni vi nama. Svadjajte se
slobodno, poslije je sladja ljubav. Dobro, vidjecemo na proljece. Ovdje bi vani
s djetetom bilo nezgodno. Kako ste s parama?
- Dobro.
- Nije dobro, sigurno. Ako vam usfali, ti kcerko, dodji do mene, naci ce se
stogod. Nesto saleti Mahmut, nesto ja, nikad nema mnogo, ali mnogo ne treba
ni vama ni nama. A dodji mi i bez toga, da se ispricamo, nemoj da camis
sama.
- Nisam sama. Ahmet je sa mnom.
- Onda ga istjeraj, muskarci ne treba da se vuku po kuci, a ti dodji!

Ostala mi je u vedrom sjecanju ta odlucna zena koja se nekako lako nosi sa
zivotom. Sve je kod nje veselo i jednostavno. Stan vam ne valja? Predjite
nama! Podijelicemo sto imamo! Hocete da se svadjate? Zasto se ne bi svadjali!
Hocete da se volite? Zasto se ne bi voljeli! Poznavao sam ovakve zene, dolazile
su mojoj majci, uvijek vedre, zanimljive, sigurne, najuravnotezenija stvorenja
na svijetu. Te obicne mahalske zene su pronasle tajnu spokojstva, ne trazeci
je. Sve ih raduje, nista ne iznenadjuje, ne zele nemoguce, dobre su dok im ne
stanes na zulj, zubate ako ih povrijedis, ogovaraju ali ne zavide suvise,
jezicave su ali ce pomoci svakome u nevolji, znaju da je zivot tezak ali ne
placu zbog toga, i uvijek ce isceprkati ponesto sto je u njemu lijepo, a lijepo im
je jednostavno, behar u basti, kahva na brdu, svadbeno veselje u mahali,