Page 14 - Meša Selimović - Tvrđava

vece prvoga dana isli kuci), da ne bi bilo ni ove radnje, ni musterija, ni srece,
da nije bilo bozije milosti, i mene, Ahmeta Sabe, koji su mu poklonili zivot.
Zahvalio se bogu na milosti, a mene poceo da trazi cim se malo sredio. I nije
ovo ucinio iz zahvalnosti, vec iz ljubavi: usnio me u srcu, srecan sto postoji
takav covjek na svijetu, i sto je bas on na mene naisao. Jer, lakse je naici na
rdjava, ima ih mnogo vise.

I ja sam to znao, zato me zbunila ova dobrota. Mozda je i on osjecao srecu sto
je ziv, mozda nije mogao da zaboravi smrt koja ga je bila scepala. Sve vise, i
nehotice, i ne znajuci, tonuo sam u ovaj cudni posao, za koji sam jedva i cuo
da postoji. Otkrivao mi je nalicje zivota. Ili njegovu srz. Svi jadi svijeta slijevali
su se u ovaj smrdljivi ducan, sve tuge i nevolje, sve pohlepe, sav prkos i ludilo.
Pisali smo molbe za zaostale plate starim ratnicima, za ispravljanje stvarnih ili
izmisljenih nepravdi, za pokretanje parnica oko imetka, za uvrede, za prevare,
za novac, preotet, utajen, nevracen, za neki davni inat kojemu je vec i razlog
zaboravljen, pa mi se ponekad cinilo da je cio svijet iscasen i da zaudara kao
javni nuznici pored nase radnje. A Mula Ibrahim je mirno poslovao, razgovarao
o strasti, slusao o pohlepi, budio nadu i pravima i krivima, zadovoljavao
ljudsku potrebu za trazenjem zamisljene pravde, nicemu se ne cudeci, nista ne
osudjujuci, sve primajuci kao obicno jer je ljudsko, pa se cinilo da je iznad
ovog jada, iako je zivio od njega. - Zar nije lijep ovaj nas posao? - pitao me
vedro, zadovoljan i sobom, i musterijama, i mladim pomocnikom, srecan sto
me otrgao iz ravnodusnosti i opasne samoce. Otrgao me, zaista, i oslobodio
cudne omamljenosti, pa sam se neprestano cudio zivotu koji nisam poznavao.
A kad su vojnici opet pozvani u rat, jer su Rusi osvojili Bender, Brailu,
Ismailiju, Kuliju i druge gradove sve do Dunava, nepismene zene su u jatima
dolazile u nasu radnju, da im pisemo pisma muzevima i sinovima, pisma koja
nece stici, jer ce se u ratnoj guzvi zagubiti, ili ce ih naci mrtve. Tada sam
poceo da mislim, da li su i moji roditelji slali ovakva pisma, da se cuvam
nazeba i da se sto prije vratim. Da li je berber Salih s Alifakovca pisao pisma
dvojici svojih sinova, druge djece i nema, i da li i sad pise, saljuci ih na trecu
cetu, od koje je ostalo samo ime, a niko vise tamo i ne zna da su pod Hocinom
ikad vojevala dva brata s Alifakovca, pa se otac ljuti kako su mu sinovi
nepazljivi i ne zure s odgovorom, a ja ne mogu da mu kazem istinu. Sta bi s
istinom?

Mula Ibrahim mi je velika tajna. Zbunjeno ga posmatram, i ne znam gdje da
ga smjestim izmedju plemenitosti i hladne poslovnosti. S paznjom je primao
zene i starce, naviknuto ih slusao, neraznjezen i nerastuzen, ali nekako prisno
siguran, ispunjavajuci ih povjerenjem koje je tesko objasniti. Ja sam pisao
cekajuci da mi kazu sta zele da saopste, pa smo se saplitali i ja i onaj sto je
govorio, covjek je trosio opste, nepotrebne rijeci, mrtve i neupotrebljive, ili bi
se zacuo lelek od kojeg sam se zagrcavao, i zagusen uzbudjenjem, posrtao
rukom po hartiji, pa su mislili da sam nevjest.

A Mula Ibrahim je dobro poznavao i njihove duse i njihove prilike, i citao je
svaku neizgovorenu misao u njima, kao da im je srce otvarao. Nije cekao da
mu ista kazu, oslobadjao ih je muke ispovijedanja i mucanja, i sam pisao,
govoreci naglas: "Dragi moj sine, cedo moje rodjeno, pisala sam ti prije