Page 373 - Dan Brown - Postanak

91.

S J E D E Ć I U Z A M B R U na kauču, Langdon je promatrao Edmondovo blijedo
lice na staklenom zaslonu i osjetio tugu znajući da je Edmond šutke trpio neizlječivu
bolest. Noćas su futuristove oči sjale čistom radošću i ushitom.

„Za trenutak ću vam reći više o ovoj malenoj epruveti”, nastavio je Edmond,
podižući je, „no prvo, zaplivajmo... u primordijalnoj juhi.” Edmond je nestao,
bljesnula je munja i osvijetlila uskipjeli ocean u kojem su vulkanski otoci rigali lavu
i pepeo u olujnu atmosferu.

„Je li ovdje započeo život?” upitao je Edmondov glas. „Spontanom reakcijom u
uzburkanom moru kemikalija? Ili je možda to bio mikrob ili meteorit iz svemira? Ili
je to bio... Bog? Nažalost, ne možemo se vratiti u vremenu kako bismo svjedočili
tom trenutku. Znamo samo ono što se zbilo nakon tog trenutka, kada se život prvi
put pojavio. Dogodila se evolucija. I navikli smo je gledati u ovakvim i sličnim
prikazima.” Zaslon je prikazao uobičajenu vremensku crtu evolucije čovjeka –
primitivan čovjekoliki majmun skutrio se iza niza sve uspravnijih hominida, sve dok
se jedan nije uspravio do kraja i odbacio posljednje dlake s tijela.

„Da, ljudi su evoluirali”, rekao je Edmond. „To je nepobitna znanstvena
činjenica i oblikovali smo jasnu vremensku crtu utemeljenu na fosilnim ostacima. No
što bi bilo kad bismo mogli pratiti evoluciju unatrag?” Na Edmondovu licu
odjednom su narasle dlake te se pretvorio u primitivnog čovjeka. Promijenila mu se
struktura kostiju, postao je sličniji majmunu, a onda se proces ubrzao do gotovo
zasljepljujuće brzine i pokazivao tračke sve starijih i starijih vrsta – lemura,
ljenjivaca, tobolčara, kljunaša, dvodihalica koje su se vraćale u vodu i mutirale u
jegulje i ribe, želatinozna stvorenja, plankton, amebe, sve dok od Edmonda Kirscha

nije ostala samo mikroskopska bakterija – jedna stanica koja je treperila u golemom
oceanu.
„Prvi tračci života”, rekao je Edmond. „U tom času naša naopaka projekcija
ostaje bez filma. Nemamo pojma, naime, kako su se najraniji oblici života

materijalizirali iz beživotna kemijskog mora. Jednostavno, ne možemo vidjeti prvi
prizor iz cijele priče.”
T = 0, pomislio je Langdon i zamislio sličan obrnuti film o širenju svemira u
kojem se kozmos sabija u jednu točku svjetla – i kozmologe koji su se našli u sličnoj
slijepoj ulici.