Page 323 - Dan Brown - Postanak

pograbili tik do opasno niskog ruba stubišta iza kojeg je bilo okno.

U tom trenutku Ávila je znao da je pobijedio.
Jednako smo naoružani, pomislio je. Ali ja sam u boljem položaju.

Ávila je već promotrio okno u središtu stuba – smrtonosan pad, bez sumnje.
Pokušavajući Langdona odgurati prema oknu, Ávila se upro nogom o vanjski zid i
tako si osigurao potisak. Silovito je pogurnuo Langdona u smjeru okna.

Langdon se bjesomučno opirao, ali je Ávili položaj u koji se namjestio davao
prednost – po očajničkom izrazu u profesorovim očima bilo je jasno kako Langdon
zna što će uslijediti.

*

Robert Langdon jednom je čuo kako je najvažnije odluke u životu – one povezane s
golim opstankom – obično potrebno donijeti u trenutku.

Grubo stjeran uz niski rub, s leđima nad tridesetmetarskim ponorom,
Langdonovih više od metar i osamdeset visine kao i visoko težište bili su smrtonosan
nedostatak. Znao je da ne može ničim parirati snazi Ávilina položaja.

Langdon se beznadno osvrnuo preko ramena u prazninu pod njim. Kružno okno
bilo je usko – možda metar u promjeru – no ipak dovoljno široko da primi njegovo
tijelo u padu... koje će se vjerojatno cijelim putem odbijati o kameni obod ponora.

Taj pad nemoguće je preživjeti.
Ávila je grleno zarikao i ponovno zgrabio Langdona. U tom trenu Langdon je

shvatio da mu preostaje samo jedan potez.
Umjesto da se opire protivniku, pomoći će mu.

Dok ga je Ávila povlačio, Langdon je čučnuo i čvrsto se stopalima upro o stube.

Na trenutak ponovno je bio dvadesetogodišnjak na sveučilišnom bazenu u
Princetonu... natjecao se u leđnom kraulu... pripremio se na startu... leđima okrenut
vodi... savijenih koljena... napeta trbuha... čeka pucanj startnog pištolja.
Pravi trenutak je sve.

Ovaj put Langdon nije čuo pucanj. Silovito je skočio iz čučnja, bacio se u zrak i
leđa izvio što dalje od ponora okna. Kad je skočio, osjetio je da je Ávilu, koji se u
svojoj pozi mogao suprostaviti i teretu od što kila, potpuno izbacio iz ravnoteže
naglom promjenom silnica.

Ávila ga je pustio najbrže što je mogao, no Langdon je osjetio kako se bori
uhvatiti ravnotežu. Kad je skočio, Langdon se molio u sebi da u zraku prijeđe