Page 26 - Dan Brown - Postanak
P. 26

koštane  provodljivosti,  svaki  uređaj  bio  opremljen  i  GPS-om  kako  bi  se  precizno
             odredilo gdje se u muzeju nalazi posjetitelj i koji komentar, sukladno tomu, slijedi.

                 „Jasno mi je, gospodine”, dodao je glas, „da ste kao profesor umjetnosti jedan od
             naših stručnijih uzvanika, pa ćete, možda, manje trebati moju pomoć. Što je gore,
             moguće  je  da  se  nimalo  nećete  slagati  s  mojom  analizom  nekih  djela.”  Glas  se
             nasmijao kao da mu je neugodno.

                 Ozbiljno? Tko je pisao ovo?  Vedar  ton  i  personalizirana  usluga  bili  su  stvarno
             zgodan detalj, no Langdon nije mogao zamisliti koliko je napora bilo potrebno da se
             prilagode stotine uređaja.

                 Nasreću,  glas  je  utihnuo,  kao  da  je  iscrpio  svoju  unaprijed  programiranu
             dobrodošlicu.
                 Langdon se osvrnuo po predvorju i zagledao u divovski, crveni transparent koji
             je visio iznad mnoštva.


                                                  EDMOND KIRSCH
                                        VEČERAS KREĆEMO NAPRIJED


                 Kog će to vraga Edmond zapravo obznaniti?

                 Langdon  se  okrenuo  prema  dizalima  gdje  su  se,  među  dobro  raspoloženim
             uzvanicima,  našla  dvojica  čuvenih  osnivača  internetskih  tvrtki,  poznati  indijski
             glumac i drugi dobro odjeveni uglednici za koje se Langdonu nekako činilo da bi ih
             trebao poznavati, no nije. Osjećajući se nevoljnim i nepripremljenim za čavrljanje o
             društvenim  medijima  i  Bollywoodu,  Langdon  se  uputio  na  drugu  stranu,  prema
             golemom djelu suvremene umjetnosti, smještenom uz suprotni zid.

                 Instalacija se ugnijezdila u mračnoj udubini i sastojala se od devet uskih tekućih
             vrpca  koje  su  izlazile  iz  proreza  na  podu  i  jurile  uvis,  nestajući  u  prorezima  na
             stropu.  Djelo  je  podsjećalo  na  devet  pokretnih  traka  koje  se  kreću  okomito.  Na
             svakoj traci bila je ispisana osvijetljena poruka koja se uspinjala.


                   Molim se naglas... osjećam ti miris na svojoj koži... izgovaram ti ime.

                 Dok  se  Langdon  približavao,  shvatio  je  da  se  vrpce  zapravo  ne  kreću;  privid
             pokreta stvarala je „koža” sićušnih LED svjetiljki postavljenih na svakoj okomitoj
             gredi. Svjetla su se brzo palila i gasila, i stvarala riječi koje su se materijalizirale na
             podu, hitale uz vrpcu i nestajale u stropu.


                               Plačem gorko... Bilo je krvi... Nitko mi nije rekao.


                 Langdon je prišao i obilazio vertikale, upijajući sve.
   21   22   23   24   25   26   27   28   29   30   31