Page 25 - Dan Brown - Postanak
P. 25

idu u uši, nego ih prislonite na lice.” Žicu mu je namjestila na zatiljak, a spužvice je
             nježno položila na njegovo lice, tik iznad čeljusne kosti i ispod sljepoočica.

                 „Ali, kako...”

                 „Tehnologija koštane provodljivosti. Pojačala dovode zvuk ravno u čeljusne kosti
             te zvuk tako dopire izravno do pužnice. Već sam je isprobala i stvarno je čudesno –
             kao da vam je glas u glavi. A uši su vam pritom slobodne pa možete razgovarati s
             drugima.”

                 „Jako lukavo.”
                 „Tu  tehnologiju  razvio  je  gospodin  Kirsch  prije  više  od  desetljeća.  Sad  je
             dostupna u mnogim tipovima slušalica.”

                 Nadam  se  da  je  Ludwig  van  Beethoven  dobio  dio  tantijema,  pomislio  je
             Langdon,  prilično  uvjeren  kako  je  izvorni  izumitelj  tehnologije  koštane
             provodljivosti zapravo skladatelj iz osamnaestoga stoljeća koji je, oglušivši, otkrio
             da, ako za glasovir pričvrsti metalnu šipku i zagrize je dok svira, može savršeno čuti
             vibracije nastale u čeljustima.

                 „Nadamo se da ćete uživati u posjetu”, rekla je žena. „Imate otprilike jedan sat da
             razgledate muzej prije prezentacije. Vaš audiovodič upozorit će vas kad je vrijeme da
             se uputite gore u gledalište.”

                 „Hvala. Moram li što pritisnuti da...”

                 „Ne, uređaj se aktivira sam. Vaša tura počinje čim se pokrenete.”
                 „Ah,  da,  naravno”,  rekao  je  Langdon  sa  smiješkom.  Zaputio  se  predvorjem
             prema raštrkanim gostima koji su čekali dizala i nosili slične slušalice prislonjene na
             lice iznad čeljusti.

                 Prešao  je  polovicu  predvorja  kad  mu  je  u  glavi  zazvonio  muški  glas.  „Dobra
             večer i dobro došli u Guggenheimov muzej u Bilbau.”

                 Langdon je znao da se to javljaju slušalice, ali je ipak zastao i osvrnuo se oko
             sebe. Efekt je bio zapanjujući – baš kao što mu je rekla djevojka – kao da mu je
             netko unutar glave.

                 „Najsrdačnije vas pozdravljam, profesore Langdone.” Glas je zvučao ljubazno i
             vedro, s primjetnim britanskim naglaskom. „Ime mi je Winston i čast mi je večeras
             biti vaš vodič.”

                 Koga su našli da im ovo snima – Hugha Granta?
                 „Večeras”, nastavio je veselo glas, „slobodno i po želji lutajte uokolo, gdje god
             vam drago, a ja ću se potruditi upoznati vas pobliže sa svime što promatrate.”

                 Očito  je,  osim  raspoloženog  pripovjedača,  prilagođenih  snimaka  i  tehnologije
   20   21   22   23   24   25   26   27   28   29   30