Page 175 - Dan Brown - Postanak

42.

D O K S E G U L F S T R E A M G 5 5 0 uspinjao na visinu za krstarenje, Robert
Langdon tupo je gledao kroz ovalni prozor i pokušavao se pribrati. Protekla dva sata
svela su se na vrtlog emocija – ushit koji je osjetio prateći Edmondovu prezentaciju
pretopio se u iskonski užas u trenutku njegova okrutnog ubojstva. A misterij
Edmondove prezentacije postajao je sve zamršeniji što je Langdon više razmišljao o
njemu.

Kakvu je to tajnu otkrio Edmond?

Odakle dolazimo? Kamo idemo?

Edmondove riječi u spiralnoj skulpturi večeras odjekivale su Langdonu u
mislima: Roberte, moje otkriće... savršeno jasno odgovara na oba pitanja.
Edmond je tvrdio kako je riješio dva najveća misterija života, a ipak, pitao se
Langdon, kako su Edmondova otkrića mogla biti toliko opasna i razorna da bi ga
netko ubio ne bi li ga tako ušutkao?

Kakvo je to nevjerojatno podrijetlo Edmond razotkrio?

Kakvu tajanstvenu sudbinu?
Edmond je djelovao optimistično i ushićeno budućnošću, stoga je bilo malo

vjerojatno da mu je predviđanje bilo apokaliptično. U tom slučaju, što je Edmond
mogao predvidjeti, a da bi toliko duboko zabrinulo klerike?
„Roberte?” Ambra se stvorila kraj njega sa šalicom vruće kave. „Rekli ste,

crna?”
„Savršeno, da, hvala vam.” Langdon je zahvalno primio šalicu, nadajući se kako
će mu kofein pomoći razmrsiti zbrku u glavi.

Ambra je sjela nasuprot njemu, natočila si čašu crvenog vina iz otmjeno ukrašene
boce. „Edmond u avionu drži zalihu Chateau Montrosea. Šteta bi bilo da propadne.”

Langdon je Montrose kušao samo jednom, u prastarom i tajnom vinskom
podrumu ispod dublinskog Trinity Collegea, gdje je proučavao oslikani rukopis
poznat kao Knjiga Kellsa.
Ambra je vinsku čašu držala objema rukama, i kad ju je prinijela ustima,

pogledala je Langdona preko ruba. Ponovno je bio nemoćan i razoružan pred
njezinom prirodnom elegancijom.