Page 247 - William Engdahl - Stoljeće Rata

kampanje i bliskoga prijatelja, ministra financija Jamesa Bakera, zajedno
s cijelom moćnom frakcijom američkog ustroja koja će jamčiti, usprkos
implikacijama kraha iz oktobra 1987., daljnje pritjecanje stranog kapitala
na američko tržište obveznica i dionica kako bi se u glavama dovoljnog
broja birača održala iluzija o Reaganovu i Bushovu gospodarskom
oporavku.
Izravni apeli Washingtona japanskoj Vladi premijera Nakasonea u
kojima se tvrdilo da će moguća pobjeda na izborima predsjednika iz
Demokratske stranke poput Gephardta biti na štetu japanske trgovine
sa Sjedinjenim Državama, urodili su plodom. Nakasone je napravio
pritisak na Japansku banku i Ministarstvo financija da budu susretljivi.
Nakon oktobra 1988. kamatne su stope u Japanu pale, što je privuklo
japanski kapital na američko tržište obveznica, dionica i nekretnina.
Milijarde dolara otjecale su iz Tokija u Sjedinjene Države. Tokom 1988.
dolar je ostao jak, a Bush je dobio mogućnost pobjede na izborima protiv
demokratskog kandidata Dukakisa. Da bi osigurao japansku potporu,
Bush je dao privatna uvjeravanja višim dužnosnicima japanske Vlade da će
Bushova vlada, ako on pobijedi, poboljšati američko-japanske odnose.
Bushovo je predsjedništvo trebalo biti prva izravna vladavina jednog
moćnika iz uskog financijskog kruga ustroja s Istočne obale od vremena
Franklina D. Roosevelta iz ranih 1940-ih. Bushov je zadatak bio da provede
američko stoljeće kroz najopasnije vode od 1919. U prvim tjednima svog
mandata odavao je dojam odlučnosti u rješavanju nekih od najhitnijih
problema nacije. Predložio je drastičnu reorganizaciju američkog sistema
štednih i kreditnih banaka koji je bio u raspadu, a iskoristio je glas naroda
nakon čudnog udesa Exxonova naftnog tankera “Valdez” kako bi pridobio
potporu za niz radikalnih novih kaznenih zakona koji će brigu za okoliš
pretvoriti u prioritet američke vlade po prvi put od vremena Jimmyja
Cartera. Kasnije se ispostavilo da su obje te inicijative bile katastrofalne, ali
je sveopći značajan dojam u ranim mjesecima bio taj da Amerika u Georgeu
Bushu, za razliku od ostarjelog Reagana, konačno ima predsjednika koji je
lično stajao na vrhu svjetskih događaja.
Stvarni je plan nove Bushove Vlade bio preusmjeriti financijski
pritisak na određene američke saveznike kako bi se “zajednički snosio
teret” ogromnih američkih dugova. U prvi je plan stavljen argument
da se Sovjetski Savez raspada i da, kao rezultat toga, ostaje samo jedna
zemlja s daleko najsnažnijom vojnom moći i veličinom, a to su Sjedinjene

247