Page 203 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 203

fundamentalističkoj  islamskoj  oporbi  ajatolaha  Homeinija.  Službenik
          CIA-e Robert Bowie bio je jedan od glavnih “časnika” u novom državnom
          udaru koji je CIA organizirala protiv čovjeka kojega su, 25 godina ranije,
          na vlast dovele tajne akcije CIA-e.
            Njihov se plan temeljio na pomnom proučavanju fenomena islamskog
          fundamentalizma  prema  prikazu  britanskog  stručnjaka  za  islam  dr.
          Bernarda  Lewisa,  koji  je  tada  bio  predavač  na  Sveučilištu  Princeton
          u  Sjedinjenim  Državama.  Lewisov  je  plan,  predstavljen  na  sastanku
          Bilderberške  skupine  u  Austriji  u  svibnju  1979.,  zagovarao  radikalni
          pokret Muslimanskog bratstva koje je stajalo iza Homeinija, kao sredstvo
          za  balkaniziranje  čitavog  muslimanskog  Bliskog  Istoka  po  plemenskim
          i vjerskim linijama. Lewis je podržavao tezu da Zapad treba potaknuti
          autonomne  skupine  poput  Kurda,  Armenaca,  libanonskih  Maronita,
          etiopskih Kopta, azerbejdžanskih Turaka itd. Haos će se proširiti na način
          koji je on nazvao “luk krize”, koji će se preliti u muslimanske predjele
          Sovjetskog Saveza.
            Vojni udar protiv šaha, kao i onaj protiv Mossadegha 1953. godine,
          organizirale  su  britanska  i  američka  tajna  služba,  a  bombastični  je
          Amerikanac  Brzezinski,  što  je  njemu  svojstveno,  javno  pripisao  sebi
          “zaslugu” što se riješio “korumpiranog” šaha. Britanci su mirno ostali u
          pozadini.
            Tokom 1978. vodili su se pregovori između šahove Vlade i kompanije
          British Petroleum za obnovu 25-godišnjeg ugovora o eksploataciji nafte.
          U oktobru 1978. razgovori su propali zbog britanske “ponude” koja je
          zapravo bila zahtjev za dobivanje ekskluzivnih prava na svu iransku naftu u
          budućnosti, dok je Britanija odbila jamčiti kupnju te nafte. Kako se iranska
          ovisnost o izvozu nafte pod kontrolom Britanije očito približavala kraju,
          činilo se da se Iran nalazi pred ostvarenjem neovisnosti u politici prodaje
          nafte. Po prvi je puta od 1953. godine Iran imao moguće ozbiljne kupce
          u  Njemačkoj,  Francuskoj,  Japanu  i  drugdje. Toga  je  septembra  iranski
          list Kayhan International, u svom glavnom uvodniku napisao: “ Gledano
          unatrag 25-godišnje partnerstvo s konzorcijem [British Petroleumom] i 50-
          godišnji odnos s British Petroleumom prije toga, nisu bili zadovoljavajući
          za Iran... Gledajući u budućnost NIOC [National Iranian Oil Company]
          treba planirati samostalno vođenje svih poslova.”
            London  je  ucjenjivao  i  silno  ekonomski  pritiskao  šahov  režim  tako
          što je odbijao kupovati ukupnu iransku naftu, tj. uzimao je samo oko 3

                                                                     203
   198   199   200   201   202   203   204   205   206   207   208