Page 486 - Thomas Mann - Čarobni breg
P. 486

oni čine milost po izboru, jednog izlažu večitoj opasnosti, a drugom dodeljuju laku, banalnu
        sudbinu.  A  čovek  jake  volje?  Za  njega  je  pravičnost,  s  jedne  strane,  slabost  koja  ga
        paralizuje, sumnja sama po sebi — a sa druge strane, ona je fanfara koja poziva čoveka na
        dela koja ne podležu nikakvoj sumnji. Pošto dakle čovek, da bi ostao u domenu morala, mora
        »pravičnost« u ovom smislu stalno da koriguje »pravičnošću« u onom drugom smislu — šta
        onda ostaje od apsolutnog karaktera ovog principa? Uostalom, ljudi su »pravedni« sa jedne
        ili sa druge tačke gledišta. Ostaje samo liberalizam, a danas ne bi ni psa namamio na tu kost.
        Samo se po sebi razume da je pravičnost prazna reč buržoaske retorike, i, da bi se prešlo na
        akciju, treba pre svega znati na koju se pravičnost misli: na onu koja daje svakom njegovo,
        ili na onu koja daje svakom podjednako.
            Mi smo iz ove beskrajne diskusije nasumce izvukli jedan primer, da pokažemo kako je
        Nafta pokušavao da pomuti razum. Ali je još gore ispalo kad bi poveo reč o nauci — u koju
        nije verovao. On ne veruje u nju, govorio je on, jer čoveku je ostavljeno na volju da u nju
        veruje ili ne. Nauka je vera, kao i svaka druga, samo lošija i gluplja od svake druge, a sama
        reč »nauka« je izraz najstupidnijeg realizma, koji se ne stidi da one više nego problematične
        odraze objekata u ogledalu ljudskog intelekta prima ili pušta u opticaj kao gotov novac, pa da
        iz  toga stvara najobezduhovljeniji i najneutešniji  dogmatizam koji je  ikad  sugeriran
        čovečanstvu.  Zar,  na  primer,  ideja  o  materijalnom  svetu  koji  postoji  sam  za  sebe  nije
        najsmešnija od svih protivrečnosti? Pa ipak savremena nauka o prirodi, uzeta kao dogma,
        živi samo i jedino od metafizičke pretpostavke da su oblici saznanja naše organizacije, —
        odnosno da su prostor, vreme i kauzalnost, u kojima se ogleda svet pojava, — realni odnosi,

        koji  postoje  nezavisno od našeg saznanja.  Ta  monistička  tvrdnja  je  najprostija  bestidnost
        koja je ikad duhu prinesena. Prostor, vreme i kauzalnost, to na monističkom jeziku znači:
        razvitak,  —  u  tome  leži  centralna  dogma  one  slobodnomislilačko-ateističke  lažne  vere,
        kojom se želi obesnažiti Prva knjiga  Mojsijeva, s tim da joj se  nasuprot stavi jedna
        zaglupljujuća  bajka  prosvećenog  znanja,  kao  da  je  Hekel  prisustvovao  postanku  zemlje.
        Empirizam! Treba li to da znači da je teorija o kosmičkoj atmosferi tačna? Da li je atom, ta
        divna matematička šala o »najmanjem, nedeljivom deliću« dokazana stvar? I da li je učenje o
        bezgraničnosti prostora i vremena odista zasnovano na iskustvu? Uz nešto malo logike, sa
        dogmom o beskrajnosti i realnosti prostora i vremena, dospelo bi se do veselih saznanja i
        rezultata, naime  do rezultata:  Ništa!  To jest do spoznaje da je  realizam  pravi  nihilizam.
        Zašto? Iz prostog razloga što je odnos bilo koje veličine prema beskrajnosti ravan nuli. Ne
        postoji nikakva veličina u beskrajnom, niti ima trajanja i promene u večnosti. U beskrajnoj
        prostornosti — pošto je u njoj svako odstojanje matematički ravno nuli — ne bi se mogle
        naći jedna uz drugu ni dve tačke, a kamoli dva tela, da i ne govorimo o kretanju. On, Nafta,
        konstatuje  to  zato  da  bi  predusreo  onu  bezočnost  s  kojom  materijalistička  nauka svoje
        astronomske koještarije i svoje sujetno brbljanje o »univerzumu« predstavlja kao apsolutno
        saznanje.  Čovečanstvo  je  zbilja  dostojno  žaljenja  kad  je  dopustilo  da  mu  se  razmetljivim
        izlaganjem  ništavnih  brojki  sugerira  osećanje  sopstvene  ništavnosti, i kad je dopustilo da
        bude lišeno zanosnog osećanja sopstvene važnosti! Jer to bi se moglo još i podneti, da se
        čovečji razum i saznanje kreću u granicama zemaljskog domena i da u toj sferi raspravljaju
        kao o nečem realnom, o svojim iskustvima sa objektivnim i subjektivnim. Ali čim se ode
        dalje i uđe u oblast večnih zagonetki, u takozvanu kosmologiju, kosmogoniju, — prestaje
        šala,  i  uobraženost  postaje  bezgranično  čudovišna.  Kako  je  to,  u  osnovu,  bogohulna
        besmislica:  sračunavati  »udaljenost«  neke  zvezde  od zemlje  trilionima kilometara  ili
        svetlosnim godinama, pa uobražavati da se takvim razmetanjem brojkama može čovečjem
        duhu dati uvid u prirodu beskrajnosti i večnosti, dok međutim beskonačnost nema uopšte
   481   482   483   484   485   486   487   488   489   490   491