Page 481 - Thomas Mann - Čarobni breg
P. 481
umro na mestu ako bih makar i jedan gutljaj... Prokleti bogalju!« ciknu on najednom, odbaci
i poslednju kočnicu i predade se s oduševljenjem mahnitanju. Podizao je pesnice prema
Emerenciji i bukvalno joj pokazivao svoje zapenušene zube. Zatim je nastavio da bubnja, da
udara nogama i da urla »ja hoću«, »ja neću«, — dok je u dvorani sve teklo kao i uvek. Svi su
užasnuto i napregnuto posmatrali razbesnelog đaka... Neki su skočili i posmatrali ga sa isto
tako stisnutim pesnicama, stegnutih zuba i užagrenih pogleda. Drugi su sedeli bledi,
oborenih očiju, i drhtali. Oni su se tako ponašali i onda kad je pred učenika već davno bio
iznet drugi čaj, ali ga on, onako iscrpen, nije pio.
Šta znači sve to?
U berghofsku zajednicu je stupio jedan bivši trgovac, tridesetogodišnjak, već odavno
grozničav, koji je godinama putovao od lečilišta do lečilišta. Ovaj čovek je bio protivnik
Jevreja, antisemit; on je to bio iz principa, iz sporta, sa veselom upornošću. Taj negativni
stav bio je ponos i sadržina njegova života. On je nekada bio trgovac, a sada to više nije bio;
on nije bio ništa podbogom, ali je ostao neprijatelj Jevreja. Bio je veoma ozbiljno bolestan,
teško je kašljao, a ponekad je izgledalo kao da plućima kija, piskavo, kratko, jednokratno,
neprijatno. Ali on nije bio Jevrejin, i to je bilo ono pozitivno što je imao u sebi. Ime mu je
bilo Eideman, dakle hrišćansko, a ne neko nečisto ime. Bio je pretplaćen na jedan časopis
koji se zvao Arijska buktinja, a vodio je ovakve razgovore:
»Dođem u sanatorijum X. u A ... Tamo hoću da se namestim u dvorani za odmaranje, kad
— ko leži levo od mene u stolici? Gospodin Hirš! A desno? Gospodin Volf! Razume se da
sam odmah otputovao«, itd.
»Tako ti i treba!« pomisli Hans Kastorp sa antipatijom.
Videman je imao neki brz, vrebajući pogled. On je izgledao stvarno i bez karikiranja tako
kao da mu ispred samog nosa visi neka kićanka, u koju on pakosno pilji i zbog koje ništa
drugo ne vidi. Naopaka misao koja mu se uvrtela u mozak pretvorila se u svrabljivo
nepoverenje, u maniju gonjenja koja nije prestajala, i koja ga je gonila da svu nečistoću koja
se u njegovoj blizini prikrila ili učaurila izvuče na videlo i izvrgne ruglu. On je bockao,
sumnjičio i balavio od jeda kud god bi pošao i gde god bi stao. Ukratko, njegove dane je
ispunjavalo neprekidno prikivanje na sramni stub svega živog što nije imalo ono preimućstvo
koje je bilo njegova jedina prednost.
Stanje duhova dakle, koje baš sad opisujemo, izvanredno je pogoršavalo patnje ovog
čoveka, a pošto nije moglo izostati da se i ovde ne sudari sa životom koji je pokazivao
nedostatke od kojih je on, Videman, bio slobodan, došlo je, pod uticajem opšteg
raspoloženja, do onog bednog prizora kome je Hans Kastorp morao da prisustvuje, a koji će
nam poslužiti kao dalji primer za ono što treba da prikažemo.
Bio je tu još jedan čovek, s koga nije trebalo skidati nikakvu obrazinu, jer je njegov slučaj
bio jasan. Taj se čovek zvao Zonenšajn, a pošto se nije moglo nositi prljavije ime, to je
Zonenšajnova ličnost od prvog dana bila ona kićanka ispred Videmanova nosa u koju je on
pakosno piljio i po kojoj je udarao rukom, ne toliko da bi je odagnao od sebe, koliko zato da
bi je zaljuljao, kako bi ga još jače razdražila.
Zonenšajn, trgovac, kao i onaj drugi, iz stare trgovačke porodice, bio je takođe vrlo
ozbiljno bolestan i bolesno osetljiv. Ljubazan čovek, koji nije bio glup i koji je po prirodi bio
čak šaljivčina, on je ubrzo omrznuo Videmana zbog njegovih bockanja i njegovih aluzija,
omrznuo ga do te mere da je od toga i sam patio, a jednoga dana se sve živo sjurilo u hol, jer
su se njih dvojica, Videman i Zonenšajn, dohvatili tamo za kose, divljački i zverski.
Bio je to prizor jeziv i bedan. Gušali su se kao mangupčad, ali su to činili sa očajanjem
odraslih ljudi koji su se do te mere zaboravili. Kidišući jedan na drugog, grebali su se