Page 487 - Thomas Mann - Čarobni breg
P. 487

nikakve veze sa veličinom, a večnost sa trajanjem i vremenskim razmacima, nego naprotiv
        —  daleko  od  toga  da  predstavljaju  naučne  pojmove  —  znače  uništenje  onoga  što  mi
        nazivamo  prirodom!  Odista,  naivnost  jednog  deteta  koje  veruje  da  su  zvezde  rupe  na
        nebeskom šatoru kroz koje prosijava večna svetlost, hiljadu puta mu je milija, nego sve ono
        šuplje, besmisleno i uobraženo brbljanje monističke nauke o »svemiru«!
            Setembrini ga upita da li on sa svoje strane na isti način objašnjava postojanje zvezda, na
        što mu Nafta odgovori da on u tom pogledu zadržava za sebe poniznost i slobodu skepse.
        Odatle se još jednom mogao izvesti zaključak o tome šta on podrazumeva pod »slobodom« i
        kud bi moglo jedno takvo shvatanje da odvede čoveka. I gospodin Setembrini je, na žalost,
        bio u pravu kad se pobojao da bi se te stvari mogle učiniti Hansu Kastorpu dostojne pažnje!
            Naftina  zloća  je iz  zasede vrebala  prilike  u kojima  bi  mogla da uoči slabosti  ljudskog
        napretka  u  savlađivanju  prirode  i  da  ukaže  na  to  kako  nosioci  i  pioniri  toga  napretka  po
        ljudskoj nemoći padaju u staru pogrešku i vraćaju se u iracionalnost. Avijatičari su, govorio
        je Nafta, ponajčešće vrlo zle i sumnjive, a pre svega sujeverne individue. Oni nose sobom
        amajlije,  kakvu  vranu  na  primer,  pljuju  triput  na  ovu  i  na  onu  stranu,  i  navlače  rukavice
        srećnih  pilota.  Kako se tako  primitivne  nerasudnosti  mogu dovesti u sklad sa onim
        gledanjem  na  svet koje leži  u  osnovi njihova poziva?  —  Njega  je  razveseljavala  ova
        protivrečnost, ona mu je pružala satisfakciju, i on se dugo zadržavao na njoj... Ali mi se ovde
        dotičemo neiscrpnih tema, tragajući za primerima Naftine zle ćudi, a ima međutim isuviše
        realnih stvari o kojima treba pripovedati.
            U  jedno  februarsko  popodne  dogovorila  su  se  gospoda  da  učine  izlet  do  Monštajna,

        jednoga mesta koje je bilo udaljeno sat i po vožnje saonicama od njihovog svakodnevnog
        boravišta. Izletnici su bili Nafta i Setembrini, Hans Kastorp, Ferge i Vezal. Seli su u dvoje
        jednoprežne saonice: Hans Kastorp sa humanistom,  Nafta sa Fergeom i Vezalom, koji se
        smestio  pored  kočijaša,  pa  su  se  povezli  oko  tri  časa,  dobro  utopljeni,  od  Naftinog  i
        Setembrinijevog stana. Uz zveket praporaca, koji je tako prijatno odjekivao kroz tihi snežni
        predeo, udarili su putem pored blage desne padine, pored Frauenkirha i Glarisa, idući prema
        jugu. Snežni pokrivač se u tom pravcu vidika naglo gubio, tako da se ubrzo mogla videti
        samo još jedna bledoplava pruga iznad Retikonskog lanca. Bio je jak mraz, brda su bila u
        magli. Put kojim su išli, uzan, bez ikakvih branika, između padine i provalije, peo se strmo u
        jelovu šumu. Išlo se hodom. Sankači koji su se spuštali u dolinu naletali su na njih, i oni su
        morali pri susretu  da  silaze  sa  svojih malih  saonica. Iza savijutaka odjeknu nežno,
        opominjući, zvuk nekih nepoznatih praporaca, i mimo njih prođoše saonice, u koje su tako
        bila upregnuta dva konja da su  išli  jedan ispred drugog,  i razmimoilaženje  je  zahtevalo
        veliku obazrivost.  Kada su došli blizu  cilja,  ukazao im  se  divan vidik na  stenoviti deo
        cugenskog druma. Izvukli su se iz ćebadi i sišli pred malom krčmom u Monštajnu, koja se
        zvala Kurhaus, pa su, ostavljajući saonice za sobom, otišli još nekoliko koračaji dalje, da bi
        posmatrali Štulzergrat, prema jugoistoku. Džinovski zid, visok tri hiljade metara, bio je
        obavijen maglom. Tek tu i tamo pomaljala se iz magluštine poneka čuka, strčeći u nebo kao
        nešto nadzemaljsko, valhalski udaljeno, i kao svetinja nepristupačno. Hans Kastorp se tome
        divio,  pa  je  podsticao  i  druge  da  to  čine.  On  je  bio  taj  koji  je  sa  osećanjem  skrušenosti
        izgovorio reč »nepristupačno«, čime je dao povoda gospodinu Setembriniju da naglasi kako
        bi  se  naravno  i  na  taj  šiljak  mogao  čovek  uspeti.  Uopšte,  jedva  da  ima  još  štogod
        nepristupačno,  i  nema  gotovo  mesta  u  prirodi  na  koje  čovek  nije  stao  nogom.  Nafta  je
        odgovorio, da je to malo preterano i razmetljivo kazano, pa je spomenuo Mont Everest, koji
        je čovekovoj radoznalosti do danas suprotstavio leden otpor i koji, čini se, želi da istraje u toj
   482   483   484   485   486   487   488   489   490   491   492