Page 457 - Thomas Mann - Čarobni breg
P. 457
Svemogući bože, usliši molitvu moju,
pod tvojim okriljem ostavljam Margaritu!
Dalje se ne bi imalo ništa reći o ovoj ploči. Mi smo mislili da treba o njoj nešto kazati
zato što je Hans Kastorp nju izuzetno voleo, a posle i zato što je ona u jednoj docnijoj, dosta
čudnoj prilici, igrala izvesnu ulogu. Za sada ćemo se zadržati na petom i poslednjem komadu
iz grupe užih favorita — koji, razume se, nije imao ničeg francuskog, nego čak nečeg
posebnog, specifično nemačkog, i ničeg operskog, nego je to bila pesma, jedna od onih
pesama koje su u isto vreme i dobro koje je poteklo iz naroda i majstorsko delo, i koje
upravo tome dvostrukom poreklu imaju da zahvale za svoje naročito duhovno obeležje... Ali
našto okolišiti? Bila je to Šubertova Lipa, ništa drugo nego njegova dobro poznata »Am
1
Brunnen vor dem Torre« .
Nju je, uz pratnju klavira, pevao jedan tenorist jedan momak pun takta i ukusa, koji je
svoj u isto vreme prost i uzvišeni predmet umeo da obradi sa mnogo inteligencije, muzikalne
osetljivosti i recitatorske smotrenosti. Svi mi znamo da ova divna pesma u narodnim i
dečijim ustima glasi malo drukčije nego u umetničkoj formi. Narod i deca pevaju je većinom
uprošćeno, po osnovnoj melodiji, svaku strofu na isti način, dok ova popularna linija u
originalu već kod druge strofe od osam redaka varira u mol, da bi se kod petog stiha,
izvanredno lepo, vratila na dur, te posle na dramatičan način bila prekinuta kod »kalten
2
Winden« i kod šešira koji sleće sa glave, da bi se opet ponovo našla tek kod poslednja četiri
stiha treće strofe, koji se ponavljaju da bi se arija mogla završiti. Onaj glavni obrt u melodiji
pojavljuje se triput, i to u svojoj drugoj modulativnoj polovini, treći put dakle pri reprizi
3
poslednje polustrofe »Nun bin ich manche Stunde«. Ovaj čarobni prevoj glasa, koji ne
bismo hteli rečima da povredimo, prati rečenične fragmente »so manches liebe Wort!«, »Als
4
riefen sie mir zu«, »Entfernt von jenem Ort«, a jasni i topli, iskusni u predasima i ka veoma
odmerenom jecanju skloni glas tenoriste, pevao je te fragmente svaki put sa toliko
inteligentnog osećanja za njihovu lepotu da je slušaoca na neslućen način dirao u srce,
6
utoliko pre što je umetnik kod stihova »Zu ihm mih immerfort«, »Hier findst du deine Ruh«
umeo da pojača dejstvo svoga glasa izvanredno usrdnim tonovima »iz glave«. A pri
6
ponavljanju poslednjeg stiha »Du fändest Ruhedort«, on je ono » fändest « otpevao prvi put
iz punih grudi, sa nostalgijom, a tek drugi put ponovo kao najnežniji flažolet.
1 Na studencu pred kapijom.
2 Hladnih vetrova.
3 Sad sam već mnogo čaoova.
4 Tako mnogu dragu reč. Kao da mi dovikuju. — Daleko od onog mesta.
5 K njemu me je stalno. — Ovde ćeš naći svoj mir.
6 Tamo bi našao mir.
Toliko o pesmi i njenom izvođenju. Mi bez sumnje možemo sebi polaskati da nam je u
ranijim slučajevima pošlo za rukom da našim slušaocima učinimo donekle shvatljivim ono
intimno saučestvovanje koje je Hans Kastorp pokazivao za programske tačke koje je on
pretpostavljao drugima u toku svojih noćnih koncerata. Ali objasniti šta je ova poslednja
tačka, ovaj Lied, ova stara Lipa za njega značila, to bi zaista bio vrlo delikatan pothvat i bila
bi potrebna najveća opreznost intonacije, ako nismo radi da stvar pokvarimo, nego da je,
naprotiv, jasno izložimo.
Mi to sebi ovako predstavljamo: Jedan predmet koji se tiče duha, što će reći jedan
značajan predmet, baš po tome i jeste »značajan« što on prevazilazi svoj neposredni smisao,
što je izraz i eksponent jedne opšte duhovne vrednosti, dakle izraz jednog čitavog sveta