Page 60 - Meša Selimović - Tvrđava

- A od cega cemo zivjeti?
- Ako ovo sto znam nije dovoljno, nosicu vodu u Ciifuthanu! Zasto se plasis od
cega cemo zivjeti!

Na zalost, njen odsutni smijesak, kojirn prikriva strah, govori mi da je nimalo
ne zavarava moja vedrina. A ja je ne dam, tu svoju vedrinu: zivjecemo! Zar je
i to neka vjestina?

I podignem je, kao dijete, pazljivo je okujem objema rukama, osjecam je toplu
i zaobljenu uza se. Dodirujem bradom i obrazima: mlada. Mirisem je kao
cvijet: miris cist i drag. Najljepsa zena u gradu, rekao sam. I jeste, zaista, i ne
samo u ovom gradu. I znam da mogu sve u zivotu, zar je tesko zivjeti, s njom.
I sapcem joj nesuvisle rijeci dragosti.

A ona se pribila uz mene, kao uplaseno kuce uz kujine sise, i krije lice od
zivota, od straha, sitna kao igracka, necujna, kao san.

Da li misli na ubijenog oca?

Drzim je na rukama, nju i ono trece sto se naliva njenom krvlju, kao mali
vukodlak, i njisem je polako, polako, da je odvojim od svijeta, od straha, od
ruznog sjecanja, da ostanem samo ja, svuda oko nje, u nedogled, kao nebo,
kao more, da je prelijem njeznoscu sto vri u meni kao vrutak.

Ne boj se, kazem.

Volim te, kazem.

Ko nam sta moze, kazem.

I osjecam se kao gospodar svijeta dok drzim na rukama trudnu zenu u vreloj
sobi iznad mahalske pekare.

Ostalo je to odusevljenje u meni danima, ne tako sigurno, doduse, kao onoga
dana kad sam se smijao nevolji koja me snasla, jer nisam znao sta bih drugo,
a ipak dovoljno da hrabro trazim neko rjesenje, neki izlaz, medju tolikim
mogucnostima koje u svijetu postoje. A da postoje, dokaz su ljudi koji zive.
Nekako zive. Ni ja ne trazim vise.

Znao sam:

Od covjeka se nije nista otelo. Koja tuga razgovara nema? Posljednja se broji.
Svako cudo za tri dana.

Svasta sam znao, i vjerovao. Sve od mene zavisi.

U pocetku sam jos i uspijevao da dodjem do ponekog ko bi mi mogao pomoci.
Ali je sve ispadalo smijesno.