Page 223 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 223

Posto bi obisao tvrdjavu, razgovarao bi s bivsim dizdarom, pa sa Skakavcima,
            pa s Mahmutom, pa sa mnom.

            Nije mi uvijek prilazio. Dosao bi u kafanu, i sjeo prema meni, uvijek sam,
            uvijek cutljiv, uvijak pogruzen, gledajuci me neprestano, kao da ce na meni
            otkriti nesto sto mu je potrebno. Ili bih ga najednom osjetio iza sebe, po danu,
            po mraku, kao svoju sjenku, kao zaljubljenika, tuznog zbog neuzvracene
            ljubavi. Neki put bih stao, da ga sacekam, smetalo mi je to pracenje na istom
            odstojanju, kao da vucem teg za sobom, vise sam volio razgovor, makar i
            mucan. Ali bi i on zastao, mirno sacekao da krenem, i opet polazio za mnom.
            Pred mojom dvorisnom kapijom bi stao, poslije bih cuo kako polako koraca
            ispred kuce, onda bi otisao.

            Ponekad mi je prilazio, da cutimo ili razgovaramo. Ali nikad nije progovarao
            nijednu drugu rijec osim o otmici. Postalo mi je obicno sto me prati i ispituje,
            ali se nikako nisam mogao naviknuti na iste rijeci, ista pitanja, isti izraz lica. To
            je bolest, mislio sam, to je opsjednutost, to je ludilo, on ni o cemu drugom ne
            misli, on o tome sanja. Kao sto ja sanjam njega i njegov tuzni teski pogled.
            Mozda je to njegov nacin na koji iznurava zrtve, ali tim nije stekao nikakvu
            prednost, jer me uvijek zatice spremna. Ali mi nije lako.

            Mijenjao sam vrijeme izlaska i staze kretanja, ali ga nisam mogao izbjeci.
            Nanjusio bi me, kao da sam ostavljao vonj za sobom, i sreo bi me na ulici, ili
            cekao u zasjedi, pitajuci sumorno:

            - Zasto si bio kod Omera Skakavca? O cemu ste razgovarali?

            Moj je odgovor uvijek isti, kao i njegovo pitanje, a on se nije ljutio. Zadrzao bi
            pogled na meni, kao da se cudi sto tako tvrdoglavo odgovaram jedno te isto, ili
            bi oborio oci, kao da se stidi sto lazem. I otisao bi bez pozdrava.

            Postao sam njegova potreba, a on moja navika, i bio sam uznemiren ako ga ne
            bih vidio cio jedan dan. Gdje se to izgubila moja sjenka? Da nije izmislio nesto
            novo? Njegova ludjacka upornost nije bezopasna, ali sam navikao na nju, a
            umirivalo me i ponavljanje istih rijeci i postupaka, dosad bez ikakvih
            posljedica. Medju nama se cak stvorio cudan odnos trpeljivosti, nisam mrzio ni
            ja njega ni on mene. Istina, desavalo se da osjetim tezak nemir zbog toga sto
            me stalno drzi na oku, u stomaku kao da mi je gorjela glavnja, srce se
            zaustavljalo od crnog predosjecanja.

            A grad se okrenuo oko mene kad mi je otkrio da sve zna o meni i o
            Skakavcima.

            Zar mu je neko rekao?

            Odgovorio sam, da to prvi put cujem, i da mi je cudno kako neko moze izmisliti
            tolike lazi, ali sam poslije zaprepasteno mislio kako se umalo nisam odao,
            strahom, nespremnom rijecju, neocekivanom klonuloscu i zamorom, kad se,
            valjda, odustaje od borbe. Ali to je samo naknadno iskrenuto sjecanje, ponovo
   218   219   220   221   222   223   224   225   226   227   228