Page 227 - Meša Selimović - Tvrđava

Avdaga se bori da me unisti, ja cu se boriti da sacuvam citavu kozu. Ne vrijedi
mnogo, ali je jedina koju imam, i dobro mi sluzi, a njemu ne bi posluzila
nizasto. On meni priprema propast, ja njemu zelim samo neuspjeh, i s obzirom
na snage, moju nikakvu i njegovu svakakvu, dobro ce biti ako on nista ne
dobije a ja nista ne izgubim. Kockamo se nepravedno, ja na sve, on ninasto, za
njega je neuspjeh samo poraz, za mene kraj. E pa, bolje da on podnese poraz
nego da ja dozivim kraj. Do mog zivota mi je prilicno stalo, do njegova uspjeha
ni najmanje.

S olaksanjem koje mi je donijela zelja da sacuvam glavu, i odluka da ne cekam
mirno noz iza vrata, posao sam da potrazim Osanana Vuka. Na njega sam
pomislio cim sam se rijesio na odbranu. Ako iko moze zaustaviti Avdagu, to je
on.

Nasao sam ga u Mahmutovoj magazi, punoj vune, koju ranije nisam vidio.
Nadgledao je kako momci uvezuju bale sargijom.

Mahmut se gegao po magazi, prstom povezuci vezove od kanapa, bez ikakve
potrebe, ali se ocito trudio da pred Osmanom pokaze strucnost i dobru volju.
Imao je, doduse, vise dobre volje nego strucnosti, pa je Osman ponovo sve
provjeravao, naredjujuci da se bolje pricvrsti.

- Vuna je za Venedik - obavijestio me Mahmut, sa zaljenjem u glasu, cini mi
se. - Idu Osman i Sehaga.
- Zasto nisi zamolio da i ti podjes? - upitao sam, znajuci da je zalostan.

Slegnuo je ramenima: ko bi njega poveo!

I otisao da cima kanap na balama.

- Gdje si dosad, da pomognes? - nasmijao se Osman.
- Htio bih da razgovaram s tobom.
- Dok ovo svrsimo.
- Volio bih odmah.
- I ja bih volio mnogo stosta.

Ali je posao prema Mahmutovoj sobici. Krenuo, sam za njim, i zatvorio vrata.

- Je li prica duga?
- Kako god hoces.
- Onda, skrati! Posao ceka.
- Razgovarao sam s Avdagom.
- Ma sta mi kazes! Zar tek danas!

I sad se segaci. Uozbiljice se kad mu kazem.

- Avdaga sve zna. Zaprepastio sam se...