Page 193 - Meša Selimović - Tvrđava

- Ko ti je ovo, Mahmute?
- Sin.
- Lijep ti sin.

Mahmut je gledao u nas zbunjeno, ne znajuci da li smo culi sta su on i sin
govorili.

Pozurio sam da ga umirim, i da sknenem razgovor, jer je Osman bijesno
udarao stegnutom pesnicom desne ruke o dlan lijeve, i lako se moglo desiti da
mu vlastiti dlan ne bude dovoljan.

- Svratili smo da te vidimo.
- Hvala vam - promucao je Mahmut.
- I da ti kazem zbog Bajrama - dodao je Osman neprirodno ljubazno. - Zao mi
je sto se nismo vidjeli. Bas kazem Ahmetu, navalili poslovi, glavu ne mogu da
podignem.
- Znam, rekao mi je.

Mladic se okrenuo ocu:

- Ja sad idem.

Sad idem, a srescemo se ili cuti uskoro!

Zazvucala je prijetnja!

I izasao, ne pogledavsi nas. Nismo ostavili na njega bogzna kakav utisak, a
mozda nas je otpisao cim je cuo da smo Mahmutovi prijatelji. Zao mi je
Mahmuta, ali nisam osudjivao mladica, jer njegova zivotna staza nije bila
ravna.

Mahmut je pozurio da opravda njegovo nedolicno ponasanje:

- Zeni se, pa ne zna kud glavom udara. Bas razgovaramo maloprije, da
prodam ovaj ducan, a on da kupi stogod u Mostaru.

O, muko roditeljska!

- Prodaj! - rekao je Osman odlucno.
- Ma ne znam, nije lako ni prodati. Kad prodajes, sve je jevtino, kad kupujes,
sve je skupo. A nekako mi i zao, dodjem ovamo, sjednem, i cini mi se da nesto
radim.

Osman se odjednom necega sjetio:

- A zasto sjedis u ovom praznom ducanu, varas sam sebe da nesto radis. Zasto
nesto zaista ne radis?
- Ostarilo se, moj Osmane. Sta bih ja mogao da radim?