Page 194 - Meša Selimović - Tvrđava

- Znas li onu Sehaginu magazu gdje drzimo zito? Da li bi mogao zapisati koliko
vreca primis?
- Kako ne bih mogao!
- E, onda, nabavi mangalu, i dodji po kljuceve! Dedo odlazi, otvara svoju
radnju.

Mahmut je progutao pljuvacku, pa mu je guka dugo silazila niz tanki vrat,
pogledao u mene, da me pogledom upita je li to sala, posao prema Osmanu,
pa stao, sasvim zbunjen.

Hoce li zakolutati ocima? Hoce li zamahati rukama? Hoce li pasti?

Ali ne! Mahmut se hrabro drzi. Uzbudjen je, ali se drzi!

I ja sam uzbudjen. Sta se to desilo s Osmanom?

- Ako se ne salis - rekao je Mahmut drhtavo, trudeci se da izgleda obicno - ako
se zaista ne salis... Pa, pristajem, naravno. Kako ne bih pristao! Ako se ne
salis... I ne znam kako da ti zahvalim!
- Sta imam da se salim, i sta imas da mi zahvaljujes. Ne postavljam te za
muftiju. A ovaj ducan prodaj!
- Prodacu. Idem da kazem zeni. Prodacu. Odmah! A kuca? Da li da prodam i
kucu? Gubio je glavu!
- Zasto bi kucu prodavao?
- Velika je, sta ce nam onolika? Kupio bih manju.
- A kad ti dodju sin i snaha? Bilo bi vam tijesno u maloj kuci.
- Pravo imas! Zaista bi bilo tijesno.

Isli smo, poslije, carsijom, cuteci. Osman je odmahivao glavom, kao da se jos
cudi i ljuti.

Rekao sam mu ono sto sam mislio:

- Iznenadio si me. Mislio sam o tebi drukcije.
- Naljutio me onaj magarac.
- Bojao sam se da ga ne udaris.
- Umalo. Ili ga udariti, ili uciniti nesto glupo, druge nije bilo.
- Nisi ucinio nista glupo.
- E, nisam djavola! Vidjeces kakva ce tarapana nastati u magazi, Mahmut nije
ni za kakav posao.
- Ne daj mu novac u ruke - rekao sam nerado, ali je posteno da mu to kazem,
posteno i zbog Mahmuta.
- Zar ti tako o prijatelju?
- Bolje bi bilo da ne dodje u iskusenje. Prilika stvara lopova.

Osman se nasmijao. On se smijehom lijeci, izgleda.

- I lopov stvara piliku. Doci ce u iskusenje, naravno. I podleci ce. Novca nece
imati, jer ja sve isplacujem. Ali ce odvaditi kilu-dvije iz svake vrece, i njemu