Page 163 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 163

Znam kako mu je drago!

            Sjetilo sam se i nasmijao u sebi, s uzivanjem: kad bi znali da se sinocnja
            otmica desila po Sehaginom naredjenju, da li bi se ovako ljubazno smjeskali,
            skrivajuci sta misle i sta stvarno zele jedan drugome?

            Prisao sam, kad je ostao sam, cestitao mu, poljubivsi ga u ruku. Mislio sam da
            cemo se poljubiti u obraz, kao jednaki, svejedno sto nismo, ali sam po
            ukocenom drzanju osjetio da ne zeli prisnost sa mnom. Mozda zato sto je
            medju nama vazna tajna, i drukciji odnos nego medju ostalim ljudima. Ili
            primam privid za stvarnost, kao Mahmut.

            Ne, nase je ipak drugo. (Uzalud, covjek je nepopravljiv, i najcesce laze sam
            sebi, i ne znajuci to.)

            Upitao sam, ne zeleci da me odvoji, sta je s Ramizom, gdje je sklonjen?

            Odgovorio je bez osmijeha:

            - Odakle bih ja znao! Zasto mene pitas?
            - A koga da pitam?
            - Nikog.

            Pa se osmjehnuo, naknadno, i uveo me u jednu sobu, medju mladji svijet.
            Mladji i nevazniji. Moje se uvijek zna, a znace se i kad ostarim, kao Mahmut.
            Srecom, svejedno mi je.

            A imao sam i precih briga: mislio sam na Sehagin odgovor. Zastidio sam se i
            naljutio, zastidio zbog sebe i svog glupog pitanja, naljutio i na sebe i na njega.
            Mozda ima pravo, ne treba pitati, narocito u ovom casu, stotinu usiju moze da
            cuje, ali je to mogao reci drukcije, manje oporo, manje uvredljivo. Zar nam
            uvijek moraju pokazati da su visi od nas?

            Sjedio sam namracen i srdit, i slusao razgovor koji sam jedva razumijevao.

            Sta cu ja ovdje? Zasto nisam cestitao praznik i odmah se vratio? Nagovorio
            sam Sehagu da spase Ramiza, zar mi to nije dovoljno? Ucinio sam vise nego
            sto sam mogao i u snu zamisliti, sta hocu jos? Da pricamo o dobrom covjeku,
            da se divimo sami sebi kako smo ucinili dobro djelo, da likujemo nad
            bezobzirnim ljudima? Zaista, smijesno.

            Ovo je drugi svijet, dalek i nerazumljiv. Ucinili su, i gotovo! Ucinili su, i sta
            treba o tome pricati? Mi prosti ljudi volimo da sladimo i prezivamo ono sto
            dozivimo. Oni djeluju i zaboravljaju. Priznajem, njihovo je mudro, moje glupo.
            Ja sam ponosan i odusevljen zbog hrabrog djela, oni su izvrsili hrabro djelo, i
            cute. Mi ne ucinimo mnogo ni malih a kamoli velikih djela, zato ih i ne pustamo
            lako iz usta i iz srca. A bogzna koliko oni imaju svakakvih djela i svakakvih
            tajni. Sve je kod njih tajna, kod nas tajni nema. Mozda se po tome veliki svijet
   158   159   160   161   162   163   164   165   166   167   168