Page 167 - Meša Selimović - Tvrđava

Beznacajne misli, beznacajna osjecanja, a koliko sam od njih bogatiji! I javile
su se zato, izgleda, da me svojom bezazlenoscu odvoje od njihova mraka.

Ulicom je isao Mahmut, polako, sljapkajuci razgazenim cipelama po mokrim
krpicama snijega.

- Kuda si posao?
- Nikud. Hodam. Vidis, snijeg.
- Goviorio sam s Osmanom o tebi. Kaze da mu je zao. Toliko je svijeta u kuci,
da ne zna gdje mu je glava.

Obradovao se zalosnik, opet!

- Kako bi bilo da sada odem?
- Nemoj, velika je guzva. I ja sam ga vidio samo u prolazu. Uspio sam da ga
upitam samo to sto ti kazem.
- Onda, sutra?
- Najbolje sutra.

Moj Mahmute, i sutra ces biti onaj, ni sutra te momci nece pustiti u kucu. Ali
ces makar zivjeti u nadi do sutra. Iako ti to nista ne treba. Nismo mi za njih, i
sto se mene tice, hvala bogu!

I ponovo sam potrazio svoju radosnu misao, koju je Mahmut prekinuo.

Prvi snijeg, tiha prica, ludo djetinjstvo, paucinasta sreca, san o lijepom.
Izvescu Tijanu, dugo cemo hodati ulicama koje ce snijeg zatrpavati, pricacu joj
o djetinjstvu, ne, govoricu joj koliko je volim i koliko se radujem zivotu.
Hodacemo, bez razloga, radovacemo se, bez razloga, smijacemo se, bez
razloga, s jedinim jedinim razlogom, sto smo zivi i sto se volimo. A kud ces
veci razlog!

Upravo se vratila odnekud sa Sehaginim posudama u rukama.

- Gdje si bila?
- Podijelila sam komsijskoj djeci sve sto ti je Sehaga poslao.
- Dobro si ucinila.
- Sigurno da sam dobro ucinila. Milostinja mi ne treba.

Danas je njen dan gnjeva, izgleda. Zar je nije proslo od jutros?

- To nije milostinja - rekao sam mirno. - Takav je obicaj.
- Mrzim obicaje koji me ponizavaju.
- Sta ti je danas?

Nije joj nista, rekla je ledeno, ali sta je meni? Uvijek je sama, rijec ni s kim
nema da progovori, (sve vec znam napamet!), a i ona je ljudski stvor, ne moze
vjecito razgovarati sa ova cetiri zida. I ne zna sta je toliko bogu skrivila da je
toliko kaznjava, ni sta je meni ucinila da sam takav prema njoj. Odrekla se