Page 161 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 161

Cak se i nasmijao, da pokaze kako je veseo, i odmah, bez prelaza, samo sto je
            predahnuo, rekao da je jutros isao da cestita Bajram Osmanu, ali ga momci
            nisu pustili.

            - Kazite Osmanu da je dosao Mahmut Neretljak - naredio im je.

            Jedan momak je otisao, i uskoro se vratio.

            - Nema Osmana - veli.
            - Kako nema? Eno, glas mu cujem.
            - Nema, nije kod kuce.
            - Vi ste bezobrazni, vi ste takvi i takvi - izgrdio ih je razljucen. - I da znate, sve
            cu reci Osmanu. Neka zna kakve momke ima, cak ni prijatelje njegove ne
            postuju!

            Uzalud, nisu ga pustili. Cak su ga gledali podsmjesljivo, lupezi!

            Hodao je ispred kapije, hodao ulicom, cekao da vidi Osmana, ukocio se od
            hladnoce, ali nije docekao.

            Ljudi su ulazili na cestitanje, momci su ih sacekivali, s rukom na prsima, cuo je
            Osmanov glas negdje iz kuce, ali nije mogao da ga vidi.

            Pokusao je jos jednom. Otjerali su ga.

            Vratio se, ojadjen zbog drskih momaka.

            Zao mu je, Osman ce misliti da je neuctiv, da je zaboravio prijatelja, ali sta
            moze, nije kriv, objasnice mu, izvinice se, valjda se nece naljutiti.

            Eto, nisam se prevario, zaista je tuzan.

            Ne vidi da ga je Osman otjerao! Nije htio da vidi.

            Zar ce cijelog zivota ostati dijete, i ceznuti da ga prihvate ljudi do kojih ne
            moze da dopre? Mi mu nismo dovoljni, svojom sirotinjom neprestano ga
            podsjecamo na njegovu. Blistavi Osman, vladar zivota, do juce mu je mogao
            biti samo san. Sinoc su postali prijatelji. Sta se to jutros desilo? Uvjeravao je
            sebe, provjeravao sjecanje, sve je zaista bilo, nista nije izmislio, nije mu se
            ucinilo, Osman ga je grlio, nazivao prijateljem, u oba obraza poljubio. A jutros
            ga momci nisu pustili da prijatelju cestita Bajram, i mnogo su se ogrijesili o
            njega, iz zavisti, iz zlobe, iz neprijateljstva koje sluzincad osjeca prema
            svakome.

            Samo Osman nije kriv!

            A svakome ko nije zaludjen, to bi prvo palo na um, i poslao bi ga do djavola,
            ako ima malo ponosa. Ali Mahmut je zaludjen prividom i svojom zeljom da
            stvarno bude ono sto mu je drago. A nije mu potreban ponos, vec prijateljstvo.
   156   157   158   159   160   161   162   163   164   165   166