Page 160 - Meša Selimović - Tvrđava

je vrijeme, ponoc, vjetar, tama, puste ulice, strah nad gradom. Da li ce Osman
udariti halkom na teskoj kapiji? Pretrnuo sam od tog zamisljenog zvuka,
jedinog od covjeka u tom trenutku noci. Je li strazaru javljeno za njegov
dolazak, ili ga mora savladala?

Od toga casa u mom polubudnom mozgu pocinjalo je da se splice zamrseno
klupko opasnosti, strke, krikova, uzbuna, junastva, ali su iz te guzve, koju se
nisam usudio da rasplicem, Osman i Ramiz, nekako izlazili, odlazeci u noc,
jureci na konju, lebdeci na oblaku, gubeci se u tami.

Pa sam se opet vracao na pocetak. Strazar je viknuo na uzbunu, prije nego sto
je Osman uspio da ista ucini, u tvrdjavi su se upalila svjetla, u gradu je
usamljeni covjek vikao svoj strah u mracno nebo, a ja sam tonuo u san,
odnoseci sa sobom s ovog svijeta, srecan, samo sjenku dvojice hrabrih
konjanika.

Kad sam se probudio, sjetio sam se da Osman sinoc nije nista ucinio za
Ramiza, prece mu je bilo veselje.

A onda sam saznao da je otmica izvrsena!

Samo sto sam doruckovao, dosao je Mahmut. Nista nije znao o Ramizu ni o
bjekstvu iz tvrdjave, niti ga se mnogo ticalo, kad smo mu rekli. Bilo je vaznijih
stvari o kojima vrijedi misliti. O veselju u Zajkinoj mejhani, prije svega. Je li
Osman izlazio? Ne, nikud nije izlazio. Kud bi izlazio?

Zbunio me, sasvim. Strahovao san za Osmana cijelu noc, a on je cijelu noc
presjedio u mejhani. Steta sto Tijana nije to cula, ali je bas tada izasla da primi
dvije korpe djakonija koje su donijeli Sehagini momci. Korpe je vratila, zdjele
ostavila.

- Poslao Sehaga - rekla je zbunjeno, mozda zbog neocekivane paznje.

Mahmut je klimao glavom, s priznanjem, ali ga se i to malo ticalo.

- Sigurno se Osman sjetio - rekao je, i nastavio da prica, i opet o Osmanu
Vuku, kakav je covjek, kakav prijatelj, nekoliko puta je ponovio kako mu je
drago sto se upoznao s Mahmutom, kako su se poljubili u oba ohraza, u oba!

Ucinilo mi se da je, pricajuci i ponavljajuci ono sto je vec rekao, postajao sve
cudniji, sve tuzniji. Pogled mu je zamisljen, glas tih.

- Jesi li umoran? - upitao sam, ga. - Ili si nesto tuzan?
- Tuzan? Sta govoris? Zasto bih bio tuzan!
- Covjek moze da bude tuzan poslije velikog veselja.
- Moze, znam. Ali nisam.