Page 11 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 11

zvonke glasove, brzi topot bosih nogu, radostan smijeh, bezazlenu grubost
            njihovih rijeci. Samo, kad bi se potukli, zatvarao sam oci i usi, uznemiren.

            Volio sam sve sto nije rat, volio sam mir.

            A onda i mir uznemirio.

            Pred dzamiju je dolazio i Salih Golub, siromasni serbedzija s Vratnika. Skinuo
            bi s ramena tesku posudu sa serbetom, i sjeo na kamen, tesko disuci. Kad bi
            se odmorio, poceo bi da pjevusi, poluglasno, za sebe, naslonjen na zid,
            zatvorenih ociju. Znao je svega nekoliko rijeci jedne jedine pjesme, o
            djevojkama sto tuguju za mladicima koji odlaze u rat, i samo to pjevao,
            neprestano, pocinjuci iznova cim dodje do ruba svog kratkog pamcenja. Blijed,
            mrsav, zutih ocnih kapaka, izgledao je kao samrtnik. Trideset godina izdrzava
            slijepu majku, zbog nje se nije ni zenio, zbog nje je od jutra do mraka vukao
            tesku kalaisanu posudu punu zasecerene vode. Kad zaspi, djeca prilaze, sipaju
            serbe i piju. Ja im se osmjehujem.

            Salih Golub je imao brata u Gorazdu, ali su malo marili jedan za drugoga. Taj
            brat iz Gorazda posjedovao je sume i cifluke, uzimao vakufska imanja pod
            zakup, davao novac u zajam s lihvarskom kamatom, stekao veliki imetak o
            kojem se culo tek kad je umro. Na Glasincu, gdje je drzao ergelu konja, ubili
            su ga hajduci Becira Toske, a kako mu je zena umrla ranije, imanje je ostalo
            bratu Salihu i majci. Tako je Saliha Goluba preko noci snasla sreca kakva ni u
            snu ne dolazi.

            Stigao je pred dzamiju sutradan, nimalo srecan, mirno ispricao sta mu se
            desilo, i ponudio mi novac, da pocnem neki posao, ili da podjem s njim u
            Gorazde, da mu pomognem u upravljanju tolikim imanjem. Kao da je zelio da s
            nekim podijeli nesrecu. Kad sam odbio, Salih se nije zacudio. Pogledao je svoje
            mjesto na kamenu, gdje se odmarao i pjevusio tolike godine, i otisao pognute
            glave. Umro je iste noci, od radosti, ili od tuge. Majka mu se uskoro udala za
            hodzu Sahinpasica, koji je licio na zenu vise nego Golubova majka. I on i ona
            imali su po sedamdeset godina. Niko nikog nije prevario: ona je bila bez vida,
            a on bez imatka. Zivot je prevario samo Saliha Goluba.

            Nisam vise dolazio pred dzamiju.

            Poceo sam da trazim vodu, tekucu, bistru, plitku. Mozda zbog hocinskih
            barustina, ili zbog mutnog Dnjestra, sirokog kao more. A mozda i s toga sto
            sam vodu mogao mirno gledati, ne misleci. Sve je otjecalo, tiho sa zuborom,
            spokojno, sve, i misao, i sjecanje, i zivot.

            Bilo mi je lijepo, bio sam gotovo srecan. Zurio sam u blistavu vodu, satima, i
            pustao da mi preko ruke prelazi obli talasic, dragajuci me, kao da je ziv stvor. I
            to je bilo sve sto sam htio, sve sto sam zelio.

            Iz tog sna me probudio Mula Ibrahim. Sjena njegova je pala na mene dok sam
            sjedio na obali potoka, ozaren.
   6   7   8   9   10   11   12   13   14   15   16